„Pokažite se kao sluge Božje…u reči istine„. Bez toga se ne može biti sluga Božji. Jer sluge Božje su sluge ovaploćene Istine Božje, Gospoda Hrista, koji izjavljuje za sebe; Ja sam Istina (Jn. 14, 6). Ko je od Istine od Boga, „reči Božje sluša“ i sam govori reči Božje (Jn. 8,4
...Više
7). U kome je Istina, on govori reči Istine. A Hristos – Istina je u onome koji zapovesti njegove drži (1 Jn. 2, 4). Ko tvori istinu, u zajednici je s Njim (1Jn.1,6). Oni „koji hode u istini“, oni se i nalaze unutra u istini, „u reči istine“, i propovedaju je celim životom svojim, bićem svojim (2 Jn. 4. 3). A u istini se živi i boravi hristoljubljem (2 Jn. 2-3). Samo takvi ljudi „sluge Božje“ i „saradnici istine“ (3 Jn. 8).
„Istina postade od Isusa Hrista“, zato se i slugom Božjim, slugom Istine postaje služeći Hristu (Jn. 1, 17). „Reč postade telo, i useli se u nas puna istine“ (Jn. 1, 14), stoga kada smo u ovaploćenom Bogu Reči, mi smo u Reči istine, i govorimo Reč istine. Bog Logos, koji je Istina, i daje nam Duha Istine, koji nas upućuje u svaku istinu, i mi se pokazujemo kao sluge Božje „u reči istine“ (Jn. 16, 13). I svaka reč koja je od Hrista i od Duha Istine jeste istina (Jn. 17,17). Svaki koji je od Istine, sluša glas Hristov (Jn, 18, 37). Hristovo Evanđelje i jeste „reč istine“ (Ef. 1, 13; sr. Kl. 1, 5), i ko je u njemu, on je „u reči istine“, i pokazuje se kao sluga Božji „u reči istine“. Da bi čovek mogao biti sluga Božji, on mora opasati „bedra svoja istinom“ (Ef. 6, 14), A istina nad istinama je ovo: sluge Božje su oni koji žive Crkvom i u Crkvi, jer je ona „stub i tvrđava istine“ (1 Tm. 3, 15).
„Pokažite se kao sluge Božje … u sili Božjoj“. Ne može biti sluga Božji bez sile Božje. Sve što je u nama božansko, od Boga je. Sluge Božje mogu služiti Evanđelju Božjem samo ako im Bog da za to svoju blagodatnu, božansku pomoć i silu.
Tako su sveti apostoli postali sluge Božje, kada su se obukli „silu sviše“ (Lk. 24, 49), silom višnjom, silom nebeskom, silom Božjom – Duhom Svetim. Što važi za svete apostole, važi i za sve sluge Božje, od najvećih do najmanjih. Svojim božanskim Evanđeljem spasenja Gospod Hristos daje i svete sile spasenja: kroz svete tajne i svete vrline.
A u svima njima Krst ima prvo mesto: on vodi i rukovodi, jer je krst „sila Božja nama koji se spasavamo“ (1 Kor.1,18). Sve što je Hristovo lije iz sebe silu Božju, silu božansku. Jer je sam Bogočovek, Gospod Hristos, „sila Božja“ (1 Kor.1,24), te stoga izvor svake božanske sile u svima svetima. Otuda je Evanđelje Hristovo „sila Božja na spasenje svakome koji veruje“ (Rm. 1, 16): sila kojom se pobeđuje svaki greh, svaka smrt, svaki đavo, i mi spasavamo od njih. To je razlog što se propoved Evanđelja kod svih slugu Božjih sastoji „u dokazivanju Duha i sile“ (1 Kor. 1,24). I oni, bogonosci i hristonosci, zahtevaju od sviju nas hrišćana „da vera“ naša „ne bude u mudrosti ljudskoj nego u sili Božjoj“ (1 Kor. 2,5). Jer „carstvo Božje nije u reči nego u sili„ (1 Kor. 4, 20): u sili novog života, nove istine, nove pravde, novih shvatanja: božanskog života, božanske istine, božanske pravde, božanskih shvatanja. Tom božanskom silom propovednici Evanđelja i šire Spasovo Evanđelje u svetu, od apostolskih dana do danas, i od danas do Strašnoga suda. Ta „sila Božja“ neprekidno čudodejstvuje: vaskrsava mrtve duše, oživljuje umrtvljene savesti, preobraža, obnavlja, ohristovljuje, obožuje ljudska bića, uznosi ih iznad smrti, greha i truleži. Evanđelje je oduvek i zauvek „u sili i u Duhu Svetom“ (1 Sol. 1, 5), Tako se ono i moglo održati u tolikim gonjenjima i mukama i stradanjima. Jer ukoliko hrišćane više gone za Hrista i njegovo Evanđelje, utoliko se više useljuje u njih sila Hristova.
Božansku silu svoju Gospod Hristos daje svojim sledbenicima po meri stradanja njihovog za Njega: kada su oni radosni i „dobre volje u slabostima, u ruženju, u nevoljama, u progonjenjima, u tugama za Hrista“ (2 Kar. 11, 9, 10). I nama su Gospodom Hristom kroz svete tajne i svete dobrodetelji „darovane sve Božanstvene sile“ koje su nam potrebne za spasenje i život večni, pomoću kojih postajemo „učesnici u Božjoj prirodi“, i time učenici u svemu Božjem (2 Ptr. 1, 3-8).
„Pokažite se kao sluge Božje .. . s oružjem pravde i na desno i na levo“, Pravda je zbirni pojam, označava jedinstvo svih novozavetnih dobrodetelji, doživljenih u organskoj celini. U oružje pravde spada vera, ljubav, nada, molitva, poet, smirenost, krotost, trpljenje, uzdržanje, blagost, i ostalo. Prožme li hrišćanin biće svoje evanđelskom pravdom, onda duša njegova postaje oružjem pravde, i savest njegova, i volja njegova, i telo njegovo, i sva čula njegova. I on tim oružjem vojuje i na desno i na levo protiv iskušenja, sablazni, grehova, demona, i protiv svake nepravde.
Jer čovek sobom prestavlja ili oružje pravde ili oružje nepravde. Oružje pravde prestavlja kada udove duše i tela ovog daje za sluge pravdi Božjoj, a oružje nepravde – kada sebe predaje gresima. Otuda jasna apostolova zapovest: „Niti dajite udova svojih grehu za oružje nepravde nego dajite sebe Bogu, i ude svoje Bogu za oružje pravde“ (Rm. 6, 13). Kada čovek preda sebe Bogu preko evanđelskih vrlina, on dobija od Boga nepobedivu silu, i svojim oružjem pravde savlađuje sve neprijatelje: ljubavlju, dobrotom, molitvom porobljuje Hristu ljudske duše, ljudske (razume, ljudske savesti, a razorava sve što je grehovno i greholjubivo.
Po reči svetog apostola: „Oružje našeg vojevanja nije telesno, nego silno od Boga… da kvarimo pomisli, i robimo svaki razum na pokornost Hristu“ (2 Kar. 10, 4.5). To je oružje u isto vreme oružje svetlosti, jer svaka evanđelska vrlina nizvodi u dušu nebesku božansku svetlost, dok svaki greh luči tamu u našu dušu. Otuda bogonosni apostol naređuje: „Da odbacimo sva dela tame, i da se obučemo u oružje svetlosti“ (Rm. 13,12).