Bogolika duša u telu našem, to je naše večno, božansko, neprolazno blago. Jedino takvo ljudsko blago. Ono je u zemljanom sudu tela našeg. Da, u ilovačnom sudu – božanska svetlost. No i samo gorenje, i raspirivanje, i svetlenje ove naše božanske svetlosti zavisi neprekidno od Boga koji ju
...Više
je stvorio i dao nama ljudima. Sam početak te svetlosti je od Boga, i sve što dolazi iza toga: njeno trajanje. Ali ona trne, bledi, smanjuje se, tamni, čim se mi udaljimo od Boga. A udaljujemo se od Njega grehom. U kandilo duše naše svaki greh doliva vodu, a svako dobro i vrlina – ulje.
Čovek, probuđen na duhovni život, zna da bogolika svetlost što je u nama gori i svetli samo pomoću Božjom, blagodaću Božjom, koja nam se daje kroz svete evanđelske tajne i svete evanđelske vrline. Sva je ta svetlost od Boga, i po prirodi i po gorenju i po trajanju. To troje zavisi neposredno od Boga. Što duhovniji čovek, on jače oseća i uviđa da je ta svetlost dar Božji od početka do kraja. Sva sila što je u njoj, od Boga je. I Bog dodaje silu na silu prema našoj revnosti i trudu.
Što se čovek više trudi nad dušom svojom, nad spasenjem svojim; što je više obrađuje i izgrađuje svetim tajnama i svetim vrlinama, ona sve jače sija božanskom svetlošću. Sija, dok ne zasija kao sunce. Jer će, po obećanju Sveistinitoga, pravednici zasijati kao sunce u carstvu Oca svoga {Mt. 13, 43). Samo evanđelski smeran čovek vidi i zna svoju pravu vrednost: po sebi on je ništa, sva sila njegova je od Boga.
Ustvari, smernost je jedini pravi i nepogrešivi vid čovekov, kojom on sagleda sebe od vrha do dna. ? svemu tome bogonadahnuto govori ova blagovest svetog apostola: „Ali ovo blago imamo u zemljanim sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga, ? ne od nas“.