13-14
I u Starom i u Novom Zavetu duh vere je isti, jer je isti predmet vere: jedini istiniti Bog i Gospod, Presveta Trojica: Otac, Sin, Duh Sveti. Samo, dok je u Starom Zavetu tajna Presvete Trojice otkrivena delimično, senkasto, dotle je u Novom Zavetu sva objavljena Sinom
...Više
i Duhom Svetim. Nema sumnje, teže je bilo verovati u Starom Zavetu neto li u Novom, jer je onda istina o Trojičnom Božanstvu bila daleko manje otkrivena. Zato su starozavetni pravednici zaista junaci vere, jer im je bilo dato mnogo manje razloga za veru nego nama novozavetnicima. Razume se, i tamo i ovde, Duh Sveti je davalac vere (sr, 1 Kor. 12, 9), jer se samo Duhom Svetim može ispovedati Isus kao Mesija i kao Bog (sr.1 Kor.12, 3). Isti Bog govori i preko starozavetnih proroka i preko Jedinorodnog Sina svog (sr. Jevr.1,1). Sveti psalmopevac objavljuje i starozavetnu i novozavetnu istinu kada veli: „Verovah, zato govorih“ (Ps. 116, 10).
A novozavetni psalmopevac produžava njegovu istinu, govoreći: „i mi verujemo, zato i govorimo“. I stari i novi psalmopevac govore jednim istim Duhom Svetim, zato i govore jednu istu istinu. Samo, nama novozavetnicima je mnogo lakše verovati nego starozavetnicima, jer smo mi novozavetnici sve božanske istine, o kojima su starozavetni pravednici prorokovali i pretskazivali, doživeli, očima svojim videli, ušima svojim čuli, rukama svojim opipali, i sa svih strana razmotrili (sr.1.Jn,1,1-3). Starozavetni ljudi su pre mogli imati izgovor i izvinjenje za neverovanje u istinitog Boga nego mi novozavetnici. Gospod Hristos je dao sve razloge potrebne ljudskom biću za verovanje u jedinog istinitog Boga i Gospoda, zato posle Njega nema izgovora za neverovanje. Tu istinu ističu Spasiteljeve reči: Da nisam došao i govorio im, greha ne bi imali; a sad nemaju izgovora za greh svoj (Jn. 15, 22), tojest za neverje svoje.
Glavni je greh ljudski: ne verovati u jedinog istinitog Boga – Gospoda Isusa Hrista. Sva dela, koja je mogao i trebao učiniti istiniti Bog, Gospod Hristos je učinio, zato nemaju izgovora oni koji Ga ne priznaju za Boga i Gospoda. Stoga Spasitelj i objavljuje: Da nisam učinio među njima dela koja niko drugi nije učinio, ne bi greha imali; a sad i videše, i omrznuše i Mene i Oca moga (Jn.15,24).
Sve glavne istine vere sveti apostoli su videli ostvarene u Gospodu Isusu i njegovom životu, istine: o Bogu, o životu, o vaskrsenju, o preobraženju, o krštenju, o spasenju, o iskupljenju, o vaznesenju, o besmrtnosti, o večnom dobru, o pravdi, o istini, o ljubavi, o postu, o smernosti, o celomudriju, o trpljenju, i o svemu što je potrebno ljudskom biću i u ovom i u onom svetu. Zato oni, i kada ih biju i muče i u tamnice bacaju da ućute i ne govore o tim istinama, neustrašivo izjavljuju: „Mi ne možemo ne govoriti što videsmo i čusmo“ (D.A. 4, 20).
Mi videsmo vaskrslog Isusa, i četrdeset dana razgovarasmo, jedosmo i pismo sa Njim – Vaskrslim (D.A, 1,3; 10, 40-41), kako onda da ne verujemo u Njega kao jedinog istinitog Boga i Pobeditelja smrti i Vaskrsitelja i Spasitelja? Mi smo očevici i svedoci svih istina vere, i samo kao očevici i svedoci i verujemo i govorimo (sr, D.A.1,8. 22; 2, 32; 3,15; 4,33; 5, 32; 10, 39. 40-41; 13, 31; 22, 15; 26,16). Kada ne bismo verovali i govorili što sami kao očevici videsmo i saznadosmo, mi bismo bili lažovi i pred sobom i pred Bogom i pred ljudima; i isto ubice i samoubice.
Pošto je cilj čovekova postojanja u svetu: pobediti smrt, tu najveću muku bića ljudskog, i na taj način osigurati čoveku besmrtnost i život večni, to je to isto cilj jedine istinite vere u svetu, hrišćanske, i podvig jedinog istinitog Boga u svetu – Gospoda Isusa Hrista. On je taj cilj ostvario svojom smrću i svojim vaskrsenjem, i vascelim životom svojim koji prethodi njegovoj smrti i vaskrsenju. Otuda je glavni životni cilj svakot pravog čoveka i svakog hrišćanina: pobediti smrt i dostići u vaskrsenje mrtvih.
To je moguće samo Bogočovekom Hristom: doživljavanjem njegove smrti i života i vaskrsenja, kao svoje smrti, kao svoga života, kao svoga vaskrsenja. Zato sveti i bogonadahnuti apostol Pavle stalno kruži oko te istine, stalno nju blagovesti: kroz smrt u vaskrsenje. To je glavni cilj vere. I to je ono što mi hrišćani verujemo i govorimo, i znamo da je ta istina već ostvarena u Gospodu Isusu, da bi bila ostvarena i u nama, sledbenicima njegovim. Sa tog razloga hristonosni apostol i objavljuje: „I mi verujemo, zato i govorimo, znajući da će Onaj koji podiže Gospoda Isusa, i nas podigputi s Isusom“. Jer je Gospod Hristos i umro i vaskrsao nas radi, da bismo i mi sa Njim umrli i vaskrsli. A Bog Otac koji Gospoda Isusa podiže iz mrtvih. „i nas će podići silom svojom“ (1 Kor. 6, 14). Svima nama hrišćanima to je glavni cilj. Zato i verujemo, zato i govorimo. A u vaskrsenje se stiže kroz duhovno sjedinjenje sa vaskrslim Isusom, sjedinjenje pomoću svetih tajii i svetih vrlina, kojima prethodi i koje sve vodi – vera. To duhovno blagodatno sjedinjenje vernih sa Gospodom Hristom je lični cilj i lični doživljaj svakoga od nas.
Nije li tako, onda mine idemo ka cilju vere svoje i bića svog. Onda nam je ljudski život i naše ljudsko biće u najvećoj meri besmisleno i glupo i neobjašnjivo. Ta Gospod Hristos je i postao čovek „radi nas ljudi i radi našeg spasenja“.
On je u telo ljudsko uneo, ovaplotio sva božanska savršenstva, sve božanske istine, da bi ih učinio pristupačnima za nas ljude, i mi postali zajedničari svega toga. I zaista On nas čini zajedničarima svega toga kroz Bogočovečansko telo svoje, Crkvu, koju nam je dao kao telo spasenja, telo u kome postajemo sutelesnici njegovi, i time sunaslednici njegovi i zajedničari svih njegovih istina i blaga i savršenstava (sr. Ef, 3, 6; Rm. 8, 17; Gl. 4, 7). Jer, od početka do kraja, u njegovom bogočovečanskom podvigu i domostroju spasenja sve je nas radi. Sveti apostol ne prestaje naglašavati to: