Kada smrt Hristova radi u nama, ona začinje život Hristov u nama, priprema nas za njega, i uvodi u njega. Jer doživljavanjam smrti Hristove začinje se život Hristov „u smrtnom telu našem“. Evanđelski je put: kroz smrt Hristovu u život Hristov. Korintski hrišćani, još nesavršeni u svo
...Više
m hrišćanskom osećanju i saznanju, a još pod delimičnim uticajem antropomorfističke i antropolatrističke filosofije jelinske, mogli su pokatkad zaželeti da se „život Isusov“ javi u njima pre no što dožive smrt Hristovu, pre no što prođu kroz nju pomoću evanđelskog podviga samoumrtvljenja, grehoumrtvljenja, strastoumrtvljenja, smrtomrtvljenja.
Sveti apostol ispravlja tu njihovu čisto humanističku pogrešku i zabludu, jer se smrt Hristova i život Hristov ne mogu dvojiti i deliti, pošto su međusobno organski uslovljeni jedno drugim. Mora se najpre Hristom umreti za sve grehovno, smrtno, đavolsko, da bi se opet Hristom oživelo za sve vrlinsko, besmrtno, božansko. A sve to sačinjava jedan organski evanđelski: proces i podvig. U njemu učestvuje sav čovek dobrovoljno: umirem, da bih oživeo. Kao zrno pšenično: neće oživeti i rod roditi, ako najpre ne umre u zemlji (sr. Jn. 12, 24). Da, kroz smrt u život. Takva božanska antinomija, ustvari teonomija, vlada i u prirodi i u čoveku: u vidljivom svetu prirode i u vidljivonevidljivom svetu čovekovom.