4-6
U tome je suština apostolstva, u tome suština hrišćanstva: Bog je koji osposobljuje ljude na apostolstvo, na hrišćanstvo. Jer, šta je apostolstvo, šta hrišćanstvo? – Pobeda nad grehom, smrću i đavolom, oslobođenje od tog trostrukog ropstva; i dobijanje večnog živo
...Više
ta, raja, neiskazanih blaga i savršenstava kroz osvećenje, oboženje, ohristovljenje, otrojičenje. ? ??, ko može dati, i daje? Bog, samo Bog, nikada čovek. Tu čovek „od sebe“ ne može dati ništa, ni kao jedinka, ni kao rod ljudski. Sav rod ljudski, svi ljudi bez izuzetka, od Adama pa do poslednjeg čoveka, ma kako se naprezali, ne mogu to dato! „Od sebe – kao od sebe“. Sve je tu od Boga kroz Hrista. Zato sveti apostol i objavljuje: „???v? pouzdanje u Boga imamo kroz Hrista“, U toj stvari, zar se možemo pouzdati u čoveka, u ma kog i ma kakvog čoveka? Svi smo prah i pepeo. „Naša vrsnoća“, „naša sposobnost“ da savladamo greh, i zlo, i smrt, i đavola, i zadobijemo život večni i savršenstva neprolazna, dolazi nam samo od Boga kroz Hrista. Na koji način? Na taj, što nam On daje „sve božanske sile“, sve blagodatne sile, pomoću kojih to ostvarujemo. Naša evanđelska molitva, kada je Bog okrepi i ojača blagodaću, postaje oganj koji spaljuje sve strasti, i grehe i demone. Tako i naš post. I eto sveoružja Božjeg, pred kojim se ne mogu održati ni svi knezovi zla i upravitelji tame ispod neba (sr. Ef. 6,10-18). ? ljubav oblagodaćena, nije li svemoćna, novozavetna sila božanska? Pa oblagodećena dobrota, pa oblagodaćena krotost, pa oblagodaćeno smirenje, pa oblagodaćeno trpljenje? Pomoću svega toga Bog nas osposobljuje „da budemo sluge novom zavetu„: sluge svemu novozavetnom, evanđelskom, bogočovečanskom, Hristovom. Jer se ne može biti Hristov bez Hrista, Božji bez Boga.
Novi zavet je savez čoveka sa Trojičnim Božanstvom: savez protiv svakog greha, zla i đavola, a za sve što je sveto, dobro i božansko; savez protiv smrti i svega smrtnog, a za sve što je besmrtno i večno; savez protiv laži, a za istinu; savez protiv pakla, a za raj; savez protiv Satane, a za Boga; savez protiv svakog idolopoklonstva, tvaropoklonstva, čovekopoklonstva.
Šta tu može čovek sam „od sebe„, sam po sebi? Zar je on tu dosta sam sebi, dovoljan sam sebi? Ne, tu čovek niti može što sam od sebe, niti je dovoljan sam sebi. Baš osiona i nerazumna samodovoljnost čovekova, autarkičnost čovekova, i upropastila je čoveka, i osmrtila, i ogrehovila, i ođavolila. U tome je suština greha, i ličnog i opštečovečanskog. Greh stalno govori i tvrdi: dovoljan sam sebi. Tako govori đavo; tako govori greholjubiv čovek. Čim anđeo tako počne govoriti i živeti, postaje đavo. ? čovek, stane li tako govoriti i živeti, odmah postaje neki poluđavo. Suština svih grehova ljudskih, i zabluda, i smrti, i tragedija, u ovome je: dovoljan sam sebi, ne treba mi Bog, mogu bez Njega. Zar nije u tome suština Adamovog „humanizma“, i svih humanizama uopšte: jelinskog, budističkog, evropskog, i drugih? Dok je istina na suprotnoj strani. Jer čovek je po prirodi takvo biće, da mu uvek treba nešto božansko, nebesko, višnje, onostrano. Čovek je nedovršeno biće, koje se može dovršiti samo božanskim i večnim. Nedovršeno mu je srce, nedovršena duša i volja, nedovršen um i razum. I to nedovršeni sa jednog božanski mudrog i celishodnog razloga: da bi se dovršili Bogom. U svojoj prirodnoj datosti oni nikada nisu dovoljni sami po sebi za pravilno delovanje, funkcionisanje. Naša logika nedovoljna je sama po sebi: da bi mogla normalno delovati, treba da se usavrši i dovrši Bogom kroz Hrista. Tako i naš razum, i naša volja, i naša savest, i naše srce. Pa ne samo to, nego i sama naša osnovna, prvobitna sposobnost rasuđivanja – dar je od Boga. Kaiko rasuđujemo? I otkuda? Razmišlja li čovek ? tome normalno, objektivno i dosledno, mora doći do zaključka, da je ta sposobnost data ljudima od Boga. Jer je ona toliko uzvišena, i nezemaljska, i tajanstvena, i komplikovana, da iole misaonog čoveka odvodi pravo ? Bogu, kao jedino mogućem Tvorcu našeg razuma, našeg rasuđivanja. Pogledajte kamenje, biljke, životinje, šta im je sve potrebno da bi mogli rasuđivati? Mi čak ni to ne znamo. Akamoli da sami stvorimo u sebi sposobnost rasuđivanja, ili je damo nižim bićima od sebe. Zato je nesumnjivo istinita, za sva ljudska bića istinita, blagovest svetog apostola: Mi nismo „sposobni od sebe rasuditi što kao od sebe, nego je naša sposobnost od Boga“. Pogotovu, kada je u pitanju rasuđivanje ? Bogočoveku Hristu, ? njegovoj ličnosti i životu, ? njegovim delima i savršenstvima, o njegovom besprimernom podvigu: bogočovečanskom domostroju spasenja. Tu je „naša sposobnost“ uvek i svuda „od Boga“, ne od nas samih, od naših ljudskih sila.
Bez neprekidnog priliva blagodatne pomoći Božje čovek nije sposoban da išta Hristovo pravilno shvati i oceni. Za neoblagodaćene ljude Hristovo Evanđelje uvek ostaje slovo – mrtvo slovo, knjiga – mrtva knjiga. Samo kada se Duh Božji kosne duha ljudskog, ljudi ustrepere nad slatkom tajnom Evanđelja Hristovog. I tada se po njihovom biću razliva neko čudesno milje; i svim bićem se oseća i uviđa da je Isus Hristos zaista jedini istiniti Bog i Gospod, jedini Spasitelj ljudi pod nebom. Istinita je, zanavek istinita, sveta apostolova blagovest da se samo Duhom Svetim može poznati, i priznati, i videti Bog u Hristu (sr. 1 Kor. 12,3). Tako i sve što je evanđelsko, Hristovo, možemo osetiti da je božansko i spasonosno, samo kada naš ljudski duh obasja i prožme svetlost Duha Svetoga. Onda čovek oseća da su reči Hristove, i slova tih reči „duh i život“ (Jn. 6,63). I zato što su „duh i život“, one ???gone iz čoveka sve smrtno i grehovno i zlo. Tom svojom životnom silom one oživljuju naše umrtvljene savesti, naše paralizovane razume, naše obamrle duše, naša iznemogla srca. „Duh oživljuje“. ? taj duh je u svakoj Hristovoj reči. To oseća svaki koji se udostoji primiti Duha Božjeg. ? takav je svaki pravi hrišćanin, Stoga su hrišćani duhonoscti. Duh Sveti „sve ispituje, i dubine Božje“, i otkriva ih duhonosnim hrišćanima (1 Kor. 2,12.10). Mi pomoću Duha Svetog „znamo šta nam je darovano od Boga“ u Hristu, u njegovom svetom Evan1đelju (1 Kor. 2,12).
Ustvari, naš ljudski duh je mrtav dok u njega ne uđe Duh Sveti. Mrtav za sve što je božansko, besmrtno, večno, savršeno. ? Duh Sveti ulazi u duh ljudski, kako? Svetom tajnom krštenja, i ostalim svetim tajnama i svetim dobrodeteljima evanđelskim. Valjda primećujete kako svojim molitvama postepeno oživljujete svoj duh, podižete ga iz mrtvih, činite ga sve osetljivijim i svesnijim za sve što je božansko i uzvišeno. To isto činimo i svojom ljubavlju, i postom, i smirenošću, i krotošću. Svaka novozavetna vrlina oživljuje po neko naše groblje: jedna – groblje misli, druga – groblje osećanja, treća – groblje nada. Moja duša, mrtva za ljubav prema bližnjima, odjedanput ustreperi tom ljubavlju kad struja blagodati Božje prostruji kroz nju. A ona prostruji ne nasilno, ne neželjeno, ne mehanički. Nego ako u tebi ugleda tugu i napor i trud: kako tuguješ što nemaš ljubavi za bližnje, kako se naprežeš i trudiš da je stekneš, kako i protiv svoje volje primoravaš sebe na nju. Čim to Duh Sveti ugleda u tebi, On ti odmah šalje blagodati i sile ljubavi. Ali šalje uvek po meri tvoga truda. I potom stalno domeće u tvoju dušu sile ljubavi po meri tvoje revnosti. To sve biva tako, da ne bi ništa Božje bilo nametnuto čoveku silom. Jer je sve tu dobrovoljno, sve zasnovano na slobodnoj volji.
Što važi za ljubav, važi za sve novozavetne vrline: molitvu, post, krotost, smirenost, trpljenje, milosrđe. Koliko se čovek trudi oko njih, toliko i dobija od Boga blagodatne pomoći za njih. I on je uvek svestan da je ta „vrsnoća naša od Boga“, koji nas i osposobljuje da živimo novozavetnim životom, da budemo sluge novom zavetu. To pak znači: da budemo sluge svome spasenju, svome proslavljenju, svojoj besmrtnosti, svojoj večnosti. Jer služba novom zavetu i jeste služba Bogu Pobeditelju smrti, Bogu Vaskrsitelju, Bogu Osvetitelju, Bogu Spasitelju i Nagraditelju. Služeći takvom Bogu, mi služimo svojoj bogolikosti, svojoj besmrtnosti, svojoj večnosti, svemu što je božansko i savršeno i slavno i proslavljeno; služimo svome vaskrsenju, svome vaznesenju, svome večnom proslavljenju. Zato je ta služba – „radost u Duhu Svetom“ (Rm. 14,17): carovanje Duha Svetog u duhu našem sada, svagda, i uvek, i kroza sve vekove. Zaista, samo je novi zavet – služba besmrtnosti našoj. I samo živeći u novozavetnim istinama, čovek živi i služi svojoj božanskoj besmrtnosti. Van toga, i bez toga – služi smrti. Da, služi smrti, jer van novozavetnog Boga i novozavetne Istine smrt ostaje nepobeđena, i greh. ? čovek kada ma kome grehu služi – smrti služi. I to uvek čini, ako nije u njemu – On: Jedini Bezgrešni, i stoga Jedini Pobeditelj greha, smrti i đavola.
Zato se jedino preko Njega i Njime služi svojoj besmrtnosti i bezgrešnosti. Onoj bezgrešnosti, za koju se pravoslavni hrišćani revnosno mole svaki dan po nekoliko puta, na jutrenju, na liturgiji, na večernju: „Sav dan (ili: sav večer) savršen, svet, miran i bezgrešan, molimo u Gospoda! – Podaj, Gospode!“ – Zaista, služba svojoj ljudskoj besmrtnosti i svojoj ljudskoj bezgrešnosti. A i za jednu i za drugu čoveku daje ljubavi i sile samo On: Jedini Bezgrešni, On: Jedini Besmrtni