3-4
Prvi doživljaj prvog čoveka, Adavma, njegovo prvo viđenje, prvo saznanje, prvo osećanje bio je raj. Raj? – Sav svet oko čoveka ispunjen Bogom, od vrha do dna, i sleva i sdesna, i gore i dole; sav čovek okružen Bogom i spolja i iznutra; sav čovek u Bogu, i spolja i iznutr
...Više
a; rečju: sav čovek od Boga kroz Boga u Bogu – od Oca kroz Sina u Duhu Svetom. Sav život čovekov u raju kretao se i bivao i zbivao: od Oca kroz Sina u Duhu Svetom; sva duša njegova, i um, i savest, i volja postojali su i kretali se i delali: od Oca kroz Sina u Duhu Svetom; svo samoosećanje njegovo i samosaznanje zbivalo se: od Oca kroz Sina u Duhu Svetom; vascelo njegovo osećanje spoljnjeg života i sveta kretalo se i bivalo i zbivalo: od Oca kroz Sina u Duhu Svetom.
Takav je bio prvi čovek, rajski čovek. Ali kada je on u taj svoj unutrašnji i spoljašnji raj dobrovoljno uveo greh, greh ga je svojom bogobežnom silom odvojio i udaljio od Boga, koji je sve njegove svetove, i spoljašnje i unutrašnje, činio rajem. Umnožavanjem čovekove grehovnosti i greholjubivosti, svi su se svetovi njegovi postepeno pretvarali u neraj, u izgubljeni raj, u pakao svoje vrste. Jer gde je greh, u njemu je zlo, a u zlu đavo; u đavolu pak pakao. I prvi čovek i prva žena doživeli su po prvi put sudbonosnu istinu: gde je Bog – tu je raj, gde je đavo – tu je pakao. Postepenim ogrehovljavanjem svoga života, prvi ljudi su u istoj srazmeri ođavoljavali svoje saznanje i osećanje i sebe i sveta oko sebe: i osećanje i saznanje bili su sve puniji đavola, a prazniji Boga, tako isto i svetovi oko čoveka. I tako je ođavoljenje čoveka, a preko njega i sve vidljive prirode, raslo u pravoj srazmeri: dok bezbrojni ljudski gresi, i bezbrojna ljudska zla, i bezbrojne ljudske smrti, i bezbrojni ljudski đavoli (= Mefistofeli – u pesničkom i filosofskom izdanju Evrope) nisu ovaj svet pretvorili u neki privremeni pakao, kao predverje onog večnog i svesavršenog pakla u drugom, nevidljivom svetu.
To ođavoljenje išlo je dotle da je čovek u najvećoj mogućoj meri postao čovekođavo, zbog čega je u Evanđelju Sveistine izrečena ova istina: „koji čini greh – od đavola je“(1 Jn. 3, 8)… Sve to tako, dok se čovek nije potpuno izgubio u tom čovekođavolstvu, te mu je sav svet izgledao naseljen đavolima, – i stvarno to bio, – i kroza sve svoje delatnosti, on, svesno i nesvesno, posredno i neposredno, veličao đavolizam: i kroz religiju, i kroz umetnost, i kroz filosofiju, i kroz sve svoje delatnosti.
Dolaskom Svojim u naš zemaljski svet, i boravkom Svojim u njemu, Bogočovek Hristos menja sve: i čoveka i svet oko čoveka, jer je u Njemu čovek ponovo dat kao rajsko biće, i svet ponovo dat kao raj. Bogočovek je savršen raj za čoveka, pošto je kao vasceli Bog sišao u čoveka, ovaplotio se, sjedinio se sa prirodom čovečijom, te tako ovaplotio u njoj vascelog Boga sa svima Njegovim svesavršenim božanskim svojstvima, savršenstvima i blaženstvima, i dao rodu čovečijem svesavršeni raj božanski, koji nesravnjeno nadmaša onaj Adamov.
Tako od čudesnog Bogočoveka Hrista počinje novi rajski čovek, tojest čovek koji sav živi Bogom, dela Bogom, misli Bogom, hoće Bogom, oseća Bogom, saznaje Bogom, i sebe i sve svetove oko sebe. Sav Bog u čoveku, to je Bogočovek Isus Hristos; a to znači: to je raj.
„Čovek u Hristu“ Bogočoveku doživljuje i sebe i svet oko sebe kao rajsku stvarnost. Jer čovek bez greha – i jeste rajska stvarnost, pošto je to čovek bez đavola i bez smrti; svet bez greha – i jeste rajska stvarnost, jer je to svet bez đavola i bez smrti. Pobedivši radi čoveka greh, smrt i đavola, i spasavši pa od tog trojednog užasa, Bogočovek je u sebi kao savršenom i potpunom i svestvarnom čoveku dao svima ljudima mogućnost i stvarnost raja, raj u ovom svetu: jer gde je Bogočovek, tu je već raj, pošto On izgoni svaki greh, svaku smrt, svakog đavola. Otuda „čovek u Hristu“ i oseća još ka zemlji raj, ili bolje: predoseća ga u početnim radostima i blaženstvima njegovim, doživljuje ga u počecima njegovim, da bi ga, izišavši iz ovog sveta i uznevši se u omaj svet, doživeo kao raj u njegovim beskonačnim nebeskim božanskim stvarnostima i blaženstvima i radostima i večnostima.
Kada sveti apostol Pavle izjavljuje da zna „čoveka u Hristu“ koji „bi odnesen u raj“, on otkriva osnovnu istinu i stvarnost blagovesti Bogočovekove, Za ohristovljeno saznanje i osećanje „čoveka u Hristu“, to je prirodno i normalno. Ali za ođavoljeno saznanje i osećanje vanhristovskog čoveka, to je: ili nemoguće, ili besmisleno, ili izmišljeno.
U svakom slučaju, to spada u bogočovečanske stvarnosti, koje je Gospod Hristos kao Bogočovek doneo čoveku, rodu ljudskom. I te stvarnosti su ono što „ljudi u Hristu“ neprestano doživljuju u većoj ili u manjoj meri, svaki srazmerno čistoti i obogočovečenosti svoje duše, svoga uma, svoga srca, svoje volje, svoga vascelog bića. To je sveti apostol Pavle doživeo na zemlji u najvećoj meri, u kojoj priroda ljudska može doživeti. Celokupno Evanđelje njegovo o Bogočoveku Hristu izgrađeno je na njegovim ličnim „viđenjima i otkrivenjima Gospodnjim“. On je i postao hrišćanin kroz viđenje Gospoda Hrista na putu za Damask.
I od tog prvog sudbonosnog viđenja nizala su se mnogobrojna „viđenja i otkrivenja Gospodnja“, koja su od njega načinila savršenog evanđelista i apostola i ispovednika i mučenika Hristovog. U Evanđelju svetog apostola Pavla sve je lično i neposredno od Botočoveka, ništa od čoveka, ništa lo čoveku. Zato on odlučno stavlja do znanja Galatima: „Evanđelje koje sam vam javio nije po čoveku jer ga ja ie primih od čoveka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Hrista“ (Gal. 1, 11-12). Evanđelje Hristovidca Pavla – svo je od Boagočoveka, po Bogočoveku i u Bogočoveku; u njemu ništa nije „po čoveku“; zato on baca prokletstvo na svakoga, i na sve, koji izvrću i drukčije objavljuju Evanđelje Hristovo: „Ako i mi, ili anđeo s neba javi vam Evanđelje drukčije nego što vam javismo, proklet da bude!… Ako vam ko javi Evanđelje drukčije nego što primiste, proklet da bude!“ (Gal. 1, 8. 9).
Ustvari, sveti apostol Pavle je peti evanđelist Hristov, pored prve četvorice svetih evanđelista: Mateja, Marka, Luke i Jovana, jer svoju blagovest o čudesnom Gospodu Hristu on je dobio neposredno od samog Gospoda Hrista, I sva evanđelja ovih pet evanđelista sačinjavaju jedno i nedeljivo Evanđelje, i to ne njihovo Evanđelje nego Hristovo: jer je u njemu sve od Bogočoveka i po Bogočoveku.
Ali „viđenja i otkrivenja Gospodnja“ koja je sveti apostol Pavle imao za života na zemlji on nije sva preneo u reči ljudske, niti saopštio ljudima na zemlji. Zašto? Zato što hrišćani dok su na zemlji „ne mogu primiti“, smestiti.
Glavno je da je njima dato sve što im je potrebno za spasenje od greha, smrti i đavola. A to, šta je? „Sve božanstvene sile“, pomoću kojih oni mogu pobediti svaki greh, svaku smrt, svakog đavola, i osigurati sebi pobožnost i život večni (2 Petr. 1,3), Ali neiskazana blaženstva nebeskoga raja, neizrazive krasote onoga sveta, ostali su pokriveni neprozirnim velom svete tajanstvenosti božanske, kao nešto što se ima saznati i uživati tek po odlasku duše iz ovoga u onaj svet, i po sveopštem vaskrsenju mrtvih. Zato sveti apostol Pavle i izjavljuje da je u raju čuo reči „kojih čoveku nije dopušteno govoriti“ ljudima ia zemlji. A da je taj čovek, koji „bi, odnesen u raj, i ču neiskazane reči“, sam apostol Pavle, vidi se iz sedmog stiha iste glave.
Koliko li je takvih „viđenja i otkrivenja Gospodnjih“ koja je sveti apostol imao, a kojima „čoveku nije slobodno govoriti“! Nema sumnje, samo su ta viđenja i otkrivenja mogla davati apostolu Pavlu onu heruvimsku revnost i serafimsku plamenost u propovedanju Gospoda Hrista, i onu neviđenu neustrašivost i ushićenu radost u svima opasnostima i stradanjima i smrtima za Hrista. Duše prepune tih viđenja i otkrivenja Gospodnjih, on je i izvršio podvige kakve niko pre njega ii posle njega. Ako u rodu ljudskom ima čoveka koji je anđeo, i arhanđeo, m heruvim, i serafim, koji je vaistinu „bog po blagodati“, onda je to nesumnjivo sveti apostol Pavle.