Sveti apostol Pavle je uvek nenasito gladan – spasenja ljudskog. On samo o tome misli, samo na tome radi. A sve ostalo kao da ne oseća, i trudi se da ne oseća. Telesna glad i žeđ, to su njegovi stalni saputnici. On ih rado podnosi, imajući u vidu svoj apostolski poziv: spasavanje ljudi Hristo
...Više
m od greha, smrti i đavola. On, svemoćni čudotvorac, nikada nije kamenje pretvorio u hleb, da bi utolio svoju glad, jer je znao da je gladovanje i žeđovanje sastavni deo apostolskog poziva, i uopšte evanđelskog života. Raditi i svojim trudom sebe izdržavati, to je apostolska deviza i životno pravilo. To sveti apostol Pavle ne prestaje naglašavati hrišćanima: „Srebra, ili zlata, ili ruha, ni u jednoga ne zaiskah. Sami znate da potrebi mojoj i onih koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje“ (D. A. 20, 33-34).
Solunskim hrišćanima on takođe piše: „Sami znate kako treba da se ugledate na nas, jer ne živesmo neuredno među vama, niti zabadava hleb jedosmo u koga, nego u trudu i poslu, dan i noć radeći, da ne budemo na dosadu nikome od vas“ (2 Sol. 3, 7-8). Isto tako on i Korinćanima piše: