Veliki apostol se dobrovoljno ponizio pred oholim Korinćanima, propovedajući im Evanđelje spasenja. Korinćani su bili oholi sa svoje grčke filosofije, i uopšte kulture. Da bi ih priveo Gospodu Hristu, sveti apostol je spustio sebe u njihove nizine, i odatle ih izveo. On se uvek držao onog svo
...Više
g evanđelskog metoda: „svima sam bio sve, da kako god spasem koga“ (1 Kor. 9, 22).
Ali, postajući svima sve, on je uvek ostajao Hristov: silazio je u pakao ljudskih duša, ali ga je Gospod čuvao blagodaću Svojom, i on se nije pretvarao u đavola, niti se sablažnjavao spasavajući druge od sablazni. Ljudima je davao ono što im niko sem svetih apostola nije mogao dati: Bogočoveka Hrista Spasitelja i spasenje; a od njih nije tražio ništa, pa nije ni hteo ništa. Evanđelje je propovedao „zabadava“. To je neobična novina za Korinćane. Sveti apostol mora da ih podseti na to, da bi u korenu sasekao njihovu bezrazložnu oholost. Kao idolopoklonici, Korinćani su se valjali i u intelektualnom i u moralnom blatu, iz koga ih je sveti apostol izvukao U visine istinskog bogopoznanja i svetlog bogočovečanskog evanđelskog života. Koliko se on morao poniziti, da bi to izvršio. Ali to poniženje je revnost za njega.
Jer je svako svoje poniženje pred ljudima radi Evanđelja Hristova, sveti apostol uvek merio prema poniženju koje je sam Gospod Hristos uzeo na sebe radi spasenja ljudi, postavši od Boga – čovek, spustivši se sa Božanskih presvetih visina u smrdljivu kaljugu ljudskog života na zemlji. Kad je takvo poniženje dobrovoljno uzeo na sebe Bog, da bi spasao rod ljudski, kako onda da radi spasenja ljudi Njegovi apostoli ne uzmu na sebe slično, nikada isto, poniženje?