U Crkvi Hristovoj, u tom čudesno i čudotvorno tajanstvenom telu Hristovom, svi smo jedno: ja u svima, i svi u meni; svaki u svima, i svi u svakome. Stoga: „Ko oslabi, i ja da ne oslabim? Ko se sablazni, i ja da ne gorim?“ Tvoja slabost, moja je slabost, i ja je moram lečiti kao svoju, na to m
...Više
e nagoni ljubav Hristova. Jer ljubav Hristova i jeste ta božanska sila koja sve naše duše povezuje u jednu dušu, zajedničku dušu, i sva naša srca – u jedno srce, zajedničko srce (D, A. 4, 32), te ja osećam sebe kao sebe tek kroza sve vas i u svima vama.
U toj zajedničkoj, svetoj, sabornoj duši, moja duša ima svoje večno biće, svoju večnu ljubav, svaj večni život. Jedino u toj sabornoj duši Crkve moja duša doživljuje sebe kao besmrtnu bogoliku stvarnost, doživljujući onu neprolaznu heruvimsku radost nebesku, onaj blaženi večni život božanski, koji se biću ljudskom daju Duhom Svetim kao dar za Hristovo besprimerno čovekoljublje.
Baš zato što je duši čovekovoj njena večnost i njen raj u sabornoj duši Crkve Hristove, na dušu hrišćaninovu napadaju sva zla i sva iskušenja, samo da je odvoje od te duše, od te svete sveduše. Odvoje li je, ona postaje plen svake smrti, svakoga zla, i najzad samoga svezla – Satane. Stoga: „ko se sablazni, i ja da ne gorim?“ Svaka sablazan može ti dušu ukrasti, i pogubiti, ako ne ustaneš na nju molitvom, bdenjem, postom, suzama. Zato ne daj mira duši svojoj, da se ne uspava u lenjosti, ili u nekom grehu, i tako zaspi ia smrt. A svaki greh i jeste greh što dušu vuče u smrt, i kroz smrt u naručje tvorcu smrti – đavolu. Jer je istinita ona strašna reč evanđelska: „greh učinjen rađa smrt“ (Jak. 1, 15).