O čoveku hrišćani sude po onome što je u čoveku, a ne po njegovom spoljašnjem izgledu. To je merilo objavljeno samim Gospodom Isusom. On blagovesteći zapoveda: „Ne sudite po spoljašnjosti nego pravedan sud sudite“ (Jn. 7,24).
Sudeći po spoljašnjosti o Isusu, Jevreji nisu
...Više
mogli sagledati Božanstvo u Njemu, i zato su nepravilan i nepravedan sud donosili o Njemu. Tako se i o ljude grešimo, kada ih cenimo po njihovom spoljašnjem izgledu a ne po duši njihovoj, koja ustvari sačinjava i prestavlja njihovu pravu vrednost. A hrišćanin?
Hrišćanin se poznaje po evanđelskim raspoloženjima, po evanđelskim osećanjima, mislima, vrlinama, delima, a ne po spoljašnjem izgledu. Čovek je hrišćanin, ako Hrista u sebi nosi; čovek je hrišćanin, ako je Hristov, Zato sveti apostol Pavle piše samopouzdanim Korinćanima: „Ako se ko uzda da je Hristov, neka pomisli opet u sebi da kako je on Hristov tako smo i mi Hristovi“. Samopouzdanje je dobro samo ukoliko se oslanja ia Hrista. No ako se u samopouzdanju svom hrišćanin: oslanja na sebe, onda ništa bednije i slabije i lomnije od takvog hrišćanina. Jer uzdati se u sebe, da bi ostvario evanđelake ciljeve, isto je što i oslanjati se na čiodu pri gaženju duboke reke.
Da je tako, evo dokaza: nijednu strast, nijedan greh hrišćanin ne može savladati u sebi bez blagodati Hristove. A šta tek da kažemo o smrti, o nečistim dusima! može li ih hrišćanin odagnati, savladati, pobediti bez neposredne i velike pomoći Hristove, bez svemoćne blagodati njegove? Ne može, ne može, ne može. Zato je i za najveće i za najmanje hrišćaninovo delo i podvig potrebno učešće i saradnja blagodati Hristove u duši njegovoj. Bez toga on nije u stanju učiniti ništa evanđelsko, ništa istinski dobro. „Bez mene ne možete činiti ništa“ (Jn. 15,5), izjavljuje sveznajući i sveistiniti Gospod svojim sledbenicima.
Otuda se sav život hrišćaninov zasniva ne na samopouzdanju već na Hristopouzdanju. Sa Hristom mogu sve, bez Hrista ne mogu ništa (Flp. 4, 13; 2, 13; Kol. 1,29).