Ovo sveoružje Božje nam je dato ne samo„da rušimo pomisli“ nego „i svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje“. Koja se to „visina“ podiže „protiv poznanja Boga“? Svaka uobražena „visina“, uobražena veličina, bila ljudska ili đavolska, na čelu sa Satanom. J
...Više
er Satana je prvi uobrazio da je neka veličina, neka „visina“, prvi ustao protiv Boga, protiv poznanja jedinog istinitog Boga, sa željom da Ga potisne i zameni sobom. Tako se rodila gordost, taj prvi, osnovni, izvorni greh. Kroz gordoumlje Satana je izlio gordost u prirodu ljudsku. Otuda i u ljudi ustajanje protiv Boga, ratovanje protiv poznanja Boga, protiv znanja o Bogu. Opet sa satanskom željom: da se ljudsko biće gurne u besprosvetnu tamu, u koju ne dopire svetlost Božja.
Greh je tamna sila, koja navlači crnu zavesu između čoveka i Boga, te skriva Boga od čoveka. Kroz svaki svoj greh čovek se ustvari, posredno ili neposredno, „podiže protiv poznanja Boga“, jer kroz svaki svoj greh, hteo ili ne, čovek govori Bogu: ie trebaš mi! neću te! idi od mene! ne smetaj mi! Prepusti li čovek sebe gresima, oni postepeno sve više i više zaklanjaju od njega Boga, i on malo po malo zaboravlja Boga, sve manje i manje poznaje Boga, dok ga najzad gresi toliko ne pomrače i zaslepe, da on prestane priznavati Boga i verovati u Boga. To obično dolazi kada se čovek ne odupire presima i ne bori sa njima; oni se onda odomaće u njemu, i pretvore u njegove strasti, u njegove navike.
U osnovi svih tih „visina“ koje ustaju protiv Boga, i vojuju protiv poznanja Boga, stoji gordost – pragreh i prastrast, stari greh i stara strast kao i sam Satana. Da, to je najstariji greh i najstarija strast u svima svetovima. To je najstariji greh i u našem čovečanskom svetu: jer od njega počinje pad roda ljudskog, i pad svakog bića ljudskog od Adama pa do kraja sveta. Gordost se još u Satani razgranala u bezbrojne grehe i strasti; to isto ona čini i u ljudima, jer je takva priroda njena. A u gordosti je i sav pakao, jer se njome hrane i njome žive ne samo svi gresi, nego i svi zli dusi: svaki je od njih na svoj način sav od nje i sav u njoj.
I svaki greh, i svaki zli duh, stojeći na njoj i u njoj, smatra da stoji na nekoj „visini“, sa koje može uništiti Boga, ili ga bar ne hteti, ne priznavati, boriti se protiv Njega neposredno ili protiv Njega u svetu i u ljudima. Te „visine“ čovek može savladati i srušiti samo ako je naoružan sveoružjem Božjim. Jer ono, sastojeći se iz evanđelskih svetih vrlina, daje čoveku be samo istinsko poznanje o Bogu već i samoga Boga. I onda se Bog iz čoveka bori protiv svakog zla, svakog greha, svakog đavola. I pobeđuje ih sve do jednoga. Tako su hristonosci svepobedni pobednici i nepobedivi nosioci i pronosioci istinskog bogopoznanja, istinskog znanja o jednom istinitom Bogu i Gospodu u svima svetovima. Dužnost je svakog hrišćanina kao vojnika Hristovog da ruši „svaku visinu koja se podiže na poznanje Božje“, svaku misao ljudsku, nauku ljudsku, filosofiju ljudsku, koje ustaju „protiv poznanja Boga“. I još je dužnost nas hrišćana da:
„robimo svaki razum na poslušnost Hristu“, Jer razum ljudski, ako ne sluša Hrista, neminovno sluša antihrista, Šta je razum ljudski? To je logosna, božanska sila koju je Bog dao čoveku za razumevanje sveta i svih tvari Božjih. I kad čovek pravilno razvija u sebi tu logosnu silu, ona ga neminovno odvodi Bogu Logosu, njenom Tvorcu – Gospodu Hristu. I On je onda razvija i usavršava do neslućenih razmera. Jer jedino u Hristu i Hristom razum ljudski postiže svoje savršenstvo. Van njega on se davi u nerazumnosti, u neznanju, u bezumnosti. Jedino Njime i u N
jemu on raste u božanske visine i širine i dubine. Van Njega on se suši i vene, i onesposobljuje sebe za ma kakvo istinsko razumevanje sveta i čoveka, za ma kakvo istinsko poznanje i pravo znanje.
Kada razum ljudski potčini sebe istinama Hristove vere, tojest istinama Bota Logosa, od koga je on odlutao kroz mnoge grehe i zablude, onda tek oseti šta je istina, šta pravda, šta život, šta svet, šta Bog, šta i on sam. I prepuštajući sebe kroz podvig vere i ljubavi i molitve i posta i uzdržanja i krotosti i smirenosti da ga Gospod oblagodati svojim božanskim silama, on se postepeno očišćuje, ozdravljuje, osvećuje, prosvećuje, preobražava, ohristovljuje, ologosuje, i sjedinjuje sa božanskim, logosnim istinama. To dobrovoljno porobljavanje razuma Hristu, prva je žrtva koju čovek čini pošavši verom i ljubavlju za Gospodom Hristom. Tu samožrtvu Gospod radosno prima, i odgovara na nju time što žrtvovani razum isceljuje od njegove osnovne bolesti: gordosti, gordoumlja.
Iscelivši ga od tog sveizvora tame, on ga uvodi u svetlost božanskih istina, božanskog shvatanja sveta i čoveka. Pri tome nema ničeg ni prinudnog ni nasilnog: mi hrišćani „robimo svaki razum na poslušnost Hristu“ – Čime? Očiglednom istinitošću svega Hristovog, očiglednom spasonosnošću svega evanđelskog, očiglednom božanstvenošću i večnošću Hristove istine, Hristove pravde, Hristove ljubavi, svega Hristovog. I to posvedočavamo i potvrđujemo živim primerima onih koji su dobrovoljno porobili svoj razum Hristu, i On ga blagodaću svojom prvobrazio u savršeni, sveti razum. A ti su primeri: sveti Apostoli, i uopšte Svetitelji, Blagodatnim podvizima oni svoj ogrehovljeni, grehovni razum postepeno osvećuju, preobražavaju, pretvaraju u sveti razum.
A sveti razum je sposoban, jedini sposoban, za pravilno shvatanje svih božanskih istina, ovaploćenih u Bogočoveku Hristu, i razlivenih po tvorevinama Božjim. Pomoću blagodatnih podviga evanđelskih razum ljudski se preobražava iz sile u silu, iz svetlosti u svetlost, i na tajanstven način blagodatno sjedinjuje sa razumom Hristovim, razumom Boga Logosa, zbog četa sveti apostol izjavljuje za nas hrišćane: „Mi um Hristov imamo“ (1 Kor. 2,16). Zato umu i razumu ljudskom nema mira, nema spokojstva, nema istine, nema prosvetljenja, dok se ne sjedine sa svojim Izvorom i Tvorcem, sa Bogom uma i razuma: Gospodom Hristom.