Tako se jedino mogu i objasniti onako blaga, i krotka, i istrajna, i radosna podnošenja strašnih muka od strane svetih Mučenika. Tako, samo tako se može objasniti ona radosna hristočežnjiva istrajnost u neiskazanim mukama svetog sveštenomučenika Klimenta, episkopa rimskog, koji je dvadeset i
...Više
osam godina bio mučen „kako nikad niko od postanja sveta“.
? radosne muke za Hrista svetih Apostola, pa svetih Ispovednika, pa svetih Podvižnika, pa svih pravih hrišćana, kako se mogu objasniti ako ne tako, samo tako? Kroz sve to savesti, i srca, i duše, prohode čudesne utehe Utešitelja blagog, koji ih u nama umnožava po meri stradanja naših za Hrista. Tek u stradanjima za Gospoda Hrista čovek oseti koliko mu je blizak svemilostivo čudotvorni Spasitelj, jer ga tada On, Sveblagi, neizrecivo teši. ? dotle, čovek kao da je van Njega, i daleko od Njega. Vera evanđelska postaje prava vera tek kada se odstrada: „Jer se vama darova Hrista radi ne samo da ga verujete nego i da stradate za Njega“ (Flp. 1, 29).
Jedino stradajući za Njega, mi možemo osetiti istinitost životvorne golgotske blagovesti: da je On stradanjem svojim pobedio naša stradanja, i smrću svojom – našu smrt. Jer sva stradanja za Njega On čini lakima, pa još i radosnima. Stradanja – radosna! smrt – radosna! Da, u tome i jeste sveti evanđelski paradoks, i jedinstvena Hristova blagovest. I onda nam počinje bivati jasna nepostižna tajna stradanja i smrti Gospodnje. Onda, samo onda. ? dotle, mi smo samo nazovi hrišćani. Večna istina bruji kroz molitvenu lesmu Pravoslavne Crkve: „Strastiju tvojeju, Hriste, ot strastej svobodihomsja“ – stradanjem Tvojim, Hriste, mi se oslobodismo stradanja.
I sada, stradamo li za Hrista, mi se oslobađamo stradanja, jer nam sva ta stradanja zaista postaju „laka“, zaista postaju „ništa“ (sr. Rm. 8, 18; 2 Kor. 4, 17)