37-39
Smrt je opustošila ljudsku prirodu, pretvorila je u pustinju: sve što je živo u njoj zarazila je sobom, ispila, sasušila, i ljudska priroda, znala to ili ne, ničeg nije tako željna i žedna kao života. Otuda kod ljudi toliki strah od smrti i tolika odvratnost prema smrti.
...Više
Smrt se mnogovekovnim carovanjem u ljudskoj prirodi toliko uživela i saživela sa ljudskom prirodom, i ljudskim saznanjem, da oni misle i smatraju da je smrt nešto prirodno za ljude. Gospod je prvi i jedini pokazao i dokazao da je za ljude smrt nešto neprirodno i neljudsko, a život večni nešto prirodno i ljudsko, jedino prirodno i ljudako. Čovak je u ovome svetu zato da iz njega teku reke vode žive. A to biva kada se čovek ispuni Bogom, Duhom Svetim. Jer Duh Sveti potiskuje iz čoveka smrt, uništava u njemu sve smrtno, i pretvara ga u biće večno i bogočovečno, radi čega je čovek i stvoren bio od Boga.
A Duhom Svetim ispunjuje samo vera u Hrista Bogočoveka: u sav Njegov bogočovečanski domostroj spasenja. Vera useljuje Gospoda Hrista u čoveka, a sa Njim i Duha Svetog. I zaista, onda poteku iz čoveka „reke vode žive“, tj. Duh Sveti sa Svojom blagodaću i božanskim darovima. I potekle su te reke vode žive na dai Svete Pedesetnice iz Svetih Apostola, i neprestaio od tada teku iz svih Hristovih duhonosaca: svetitelja i pravednika; teku neprestano iz Tela Bogočovečanskog Hristovog: Crkve. Jer se od dana Svete Pedesetnice Duh Sveti nalazi u Crkvi, i daje iz Crkve i Crkvom. Daje samo onima koji veruju u Hrista, po sveistinitoj reči Spasovoj: „Koji veruje u mene, iz njegova će tela poteći (tačnije: teći) reke vode žive“.
I povodom ovih reči Spasovih „postade raspra u narodu radi Njega“: „podela“ u narodu, podvojenost: jedii tvrde da je prorok, drugi da je Hristos, a treći da nije ni jedno ii drugo. A naki čak „htedoše da ga uhvate; ali niko ne metnu ruke na NJ“. Zašto