26-27
Šta je važnije: pitanje hleba ili duše? Nesumnjivo duše. Spasitelj to naglašuje. Kada bi ljudi hteli da nahrane svoje duše, oni bi u Čudotvorca tražili takvu hranu. Čime se duša hrani? Istinom Božjom, i Pravdom, i Milošću, i Dobrotom, i Mudršpću. To je njen hleb,
...Više
njena hrana, njeno neprolazmo jelo, „jelo koje ostaje za večni život“. Ili bolje: neirolazna hrana duše je sve što je Hristovo, tj. najpre On sam, pa zatim celokupno Njegovo Evanđelje. Hraniti sebe tom hraiom, treba da je glavna briga čoveka u avom svetu. Zato Spas i veli: „Starajte se ne za jelo koje prolazi (=koje propada), nego za jelo koje ostaje za večni život, koje će vam dati Sin Čovečiji, jer Ovoga potvrdi Bog Otac“.
Sve što je Hristovo očuvava, konzervira biće čovekovo za život večni. Hraneći sebe Hristovom Istinom, Ljubavlju, Pravdom, čovek se odjednom oseti večnim bićem, beamrtnim bićem, kome nikakva smrt nauditi ne može. Jer nikakva smrt ne može uništiti, umrtviti oio što je Hristovo. Da, samo na tome treba raditi: jer Hristos sve Svoje nudi čoveku, samo je potreban lični napor čovekov da ono što je Hristovo učini svojim, pretvori u ovoje. Poput telesne hrane: kao što telesna hrana treba da se jede, svari, pa tek onda pređe u krv i u životne sokove koji održavaju telo, tako i duhovna hrana: Hrisgova Istina, Pravda = Njegovo Evanđelje, treba da se jede, da se postepeno pretvara u krv naše duše, u njene životne sile. A sve to pretpostavlja dug i naporan posao, samoradnju. I kada čovek ono što je Hristovo podvizima pretvara u svoje, ono, zato što je besmrtno i večno, i samog čoveka ispunjuje besmrtnim i večnim, i on „ostaje za život večni“.
Sve što nije Hristovo, a čovek time hrani dušu, hrani je propadljivom hranom, koja i dušu čiii propadljivom, uvaljuje je u smrt. Ustvari, hran i dušu otrovom