Ispitajte i proverite: sve što je dobro u čoveku, vodi poreklo od samoga Boga: sve što je veliko, besmrtno i večnovrednostno. Za sve to pripada slava Bogu; a čoveku, ukoliko proslavlja Boga onim što je dobro, sveto, besmrtno, večio. Šta je to što treba hvaliti i slaviti u čoveku, a da ga n
...Više
ije dobio od Boga? Razuman čovek to uviđa i oseća, zato svu slavu za sva slavna dela ljudska pripisuje Bogu. Samo ljudi sitnih ćudi, sparušeiih osećanja, kratkih misli, pripisuju ljudima slavu zbog njihovih dela. Nju i uporno traže. A u rodu ljudskom slavno je, u stvari, samo ono što je božansko, besmrtno, i večno. Sve drugo jeste ili ubrzo postaje sramno.
Čovek slavan samo Bogom, samo Bogočovekom. Jer mu samo On daje i besmrtnost, i večnost, i istinu, i ljubav, i pravdu, i mudrost – ono što ga čini slavnim pred Bogom. A to: što ga čini večito slavnim. Zato Bogočovek, u Ime Svoje i svih Svojih pravih sledbenika odlučno izjavljuje: „Ja ne primam slave od ljudi“ (st. 41). A traži li čovek slavu od ljudi to crv od crva traži crvotočinu – šta će mu onda Gospod Hristos? Šta će mu vera u Njega? Ta on ne može ni da veruje u Gospoda Hrista. Samoljublje i jvste glavna smetnja za verovanje u Bogočoveka, samoljublje čovekougodničko. Ugađa li čovek ljudima, živi li za ljudsku slavu, već je onesposobio sebe za veru u Boga i Božje: Božju Istinu i Pravdu i Život. Zato Spas s pravom pita takve: „Kako vi možete verovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite?“ (st. 44)