1-10
U Marije Magdaline osećanje vere je ostalo najčitavije, najnenačetije, najsačuvanije. Samo je bilo tužno od svih preživljenih bolova i tuga za vreme Spasovog stradanja. To zdravo osećanje vere vodi i neprestano rukovodi Magdalinu, uvek zahvalnu Isusu za ogromna dobra, uči
...Više
njena najpre njoj (isterao 7 nečistih duhoea), za Evanđelje koje je slušala sedeći kraj nogu Isusovih (Lk. 10,39-42), za vaskrsenje njenog brata Lazara. I još mnogo, mnogo božanskoga i nezaboravnoga. To je osećanje žive vere izvodi i na Isusov grob rano, dok je još bio mrak – pred zoru. Ona prva saznaje i vidi da tela Spasovog nema u grobu. Za nju je Isus – uvek Gospod, iako u grobu. Ona uzbuđeno sapšiava tu vest prvo apostolima, Petru i Jovanu: „Uzeše Gospoda iz groba, i ne znamo gde ga metnuše“.
Onda temperamentni Petar i munjeviti Sin groma trče na grob. Sin groma stiže prvi; ali ne uđe u grob; Simon – „uđe u grob i vide haljine same gde leže“… Tada uđe i drugi učenik… i vide i verova. Prvi poverova – Sin groma: tajnovidac i hristoljubljeni hristoljubac, tajnik velike ljubavi Hristove. Teško je definisati tu veru njihovu u vaskrsenje. To je bilo, možda, više radosna sumnja nego ubeđenje. U svakom slučaju, i kao mala, ipak je to prva vera u vaskrsenje Gospoda Hrista, vera „kao zrno gorušično“. Nema sumnje: u svet njihove duše ušlo je nešto novo, nalik na zemljotres, i nemir je zahvatio sve misli, sva osećanja, koja su naslućivala nešto neiskazano važno, prekretničko, svevrednosno. „Onda otidoše opet učenici doma“: da smire misli i osećanja, i podele ih sa ostalim učenicima. Za sve važi: „Još ne znađahu Pisma da Njemu valja ustati iz mrtvih“. Nedostajalo im je živo osećanje toga, koje i najmanje saznanje pretvara u čvrsto ubeđenje. Još povetarac blagodati Pedesetničke nije bio zalahorio kroz njihove duše