To je ujedinjujuća sila, ona i drži telo Crkve u jedinstvu nerazorivom. Sva je od Duha Svetoga, zato je svepobedna, sveosvećujuća, sveujedinjujuća. Da, sva je od Duha Svetoga kroz svete apostole u Crkvi. A glavni je cilj te svete višnje sile, te vere: da pomoću svetih vrlina i tajni potpuno u
...Više
jedini sve verne, da ih ojednosuši, da ih učini jednosušnima među sobom kao što su jednosušni Sin i Otac, Trojično Božanstvo. Do te međusobne jediosušnosti verni dolaze samo živeći u Crkvi, živeći u Svetoj Trojici i Svetom Trojicom. Spas i blagovesti za sve njih: „Da svi jedno budu, kao Ti, Oče, što si u Meni i Ja u Tebi, da i oni u nama jedno budu, da i svet veruje da si Me Ti poslao“. – O ovakvom jedinstvu niko nikada nije govorio. Jer takvo jedinstvo postoji u Trojičnom Božanstvu! Njega nam je otkrio Jedan od Svete Trojice, i dao nam sile koja ga ostvaruje u našem čovečanskom svetu. To nije nešto nametnuto ni tuđe ljudskoj prirodi, jer ona je bogolika, i stoga je bogočežnjiva, sposobna za ono što bi je upodobilo Trojičnom Bogu, što bi učinilo da ljudi budu „kao“ što je u Bogu. Ova jednosušnost ljudi, o kojoj Spas govori, bogolika je, i treba da bude.
Greh je razbio jedinstvo bogolike prirode ljudske, i zato se ljudi osećaju tako udaljeni jedan od drugoga. Od te razbijenosti leči Gospod Hristos svojom blagodaću, svojim svetim božanskim silama. On vaspostavlja jedinstvo bogolike duše najpre u čoveku, a zatim i u zajednici među ljudima koji sačinjavaju Crkvu. To idealno jedinstvo ljudi „kao“ što je u Trojičnom Božansgou naročito osećaju Svetitalji, jer su oni u najpunijoj meri očistili sebe od greha, i time izlečili bogoliku dušu svoju od razbijenosti, od razjedinjenosti, i tako osposobili sebe za bogoliko jedinstvo sa drugim ljudima. Suština ovog jedinstva je život ljudski u Trojičnom Božanstvu, u utrojičenju i otrojičenju. To nam kazuju jasno Spasove reči: „da i oni u nama jedno budu“. A ljudi žive u Svetoj Trojici pomoću vere i ostalih svetih evanćelskih vrlina, kao što su: ljubav, molitva, post, krotost…
Svakome je neophodan lični podvig evanđelski. Jer samo on uvodi u sveto bogočovečansko jedinstvo, Ostvareno u Crkvi „sa svima svetima“ (Ef. 3,18). Glavna je karakteristika tog „jednosušnog“ jedinstva: potpuno očuvanje ličnosti svakog pojedinca u toj zajednici bopočovečanskoj. Jer to nam pokazuje sam božanski original jednosušnog jedinstva triju Lica Svete Trojice. Tri Presveta Lica su ne samo večno jednosušna po nego i večno ipostasna po Licima: svako je Lice – večno i samostalno kao Ličnost.
Nešto slično je i u Crkvi: tamo se ovaki član sjedinjuje sa ostalim članovima do jednosušnosti, ojednosuštinuje, ipak svaki ostaje u punoj meri samostalna ličnost, razvijena i usavršena do krajnjih granica. Tako se ostvaruje idealno savršenstvo i ličnosti i društva. Ne obezličuje se čovek na račun društva, niti se društvo obezdruštvuje na račun ličnosti; niti se društvo obeščovečuje na račun čoveka, tj. ne razvija se na račun ličnosti čoveka kao društvene jedinke. Jer je gotovo u svim vanevanđelskim društvima i zajernicama pravilo: ili se čovek, kao ličiost, potcenjuje i obezličuje radi društva, pa čak uništava i ubija radi društva; ili se društvo potcenjuje, onemogućava, pa i uništava radi ličnosti, i njenih samoživih prohtvva. Jedni uništavaju čoveka radi čovečanstva; a drugi uništavaju čovečanotvo radi čoveka. Razume se, to u krajnjoj liniji