4-7
Svim ovim Spasitelj pokazuje kakvo mesto u bogočovečanskom domostroju slasenja zauzima stradanje. Istovremeno On daje i opravdanje stradanja, i smisao i cilj. Ono je neophodno, jer je sastavni deo one organske bogočovečanake celine koju nazivamo spasenje. Samo ono je prolaz i
...Više
prelaz u radost, kroz tugu u radost, kroz smrt u vaskrsenje. Na njnjmu stoji božanski pečat onih reči koje je Spas izgovorio za sebe i svoje stradanje: „treba mnogo postradati“ (Mt. 16,21; Lk. 17,25; 9,22). Tu je mnogo nadumnog, neshvatljivog, ali je sve – božansko, bogočovečansko, ispunjeno božanskom logikom spasenja. Ali, taj božanski smisao stradanja čovek ne može da shvati bez blagodati: treba najpre da se ispuni Duhom Svetim, da se Njime osveti i prosveti, i tek onda oseti i shvati smisao stradanja. Primer najbolji: sveti apostoli. Na Tajnoj Večeri, a i pre toga, oni nikako ne mogu da shvate zašto je potrebno da strada tako divan čovek, kao što je njihov učitelj. Zato se srce njihovo ispunjuje tugom. A Spasitelj ih teši. Kime? – Opet Utešiteljem. Jer Utešitelj ima doći u svet tek kada Bogočovek završi svoj bogočovečanski podvig spasenja sveta: „bolje je za vas da ja odem“. I zaista se pokazalo „bolje“, jer čim se uzneo na nebo, Spas je poslao s neba Božanskog Utešitelja