25-28
Kada vaskrsenjem Svojim i vaznesenjem Svojim bude uneo u duše svojih učenika nova iskustaa, koja će duše njihove produbiti i uzvisiti bezgranično, tada će im On Duhom Svetim otvoreno kazivati tajne Božje, otvoreno (slobodno), a ne zavijeno „u pričama“. Tada će im
...Više
otvoriti um“ da razumeju Piomo (Mt. 24,45): i Oca pomoću ovaploćenog Sina. Sve dotle, Otac Bog za njih je daleka apstrakcija, ili nadnebeska, nedokučiva stvarnost. Sedeći s desne strane Oca sa svojim Bogočovečanskim telom posle neiskazano velike žrtve za rod ljudski, Gospod Hristos će svoje beagranično čovekoljublje preneti i na Oca, i umilostavljavati Njega prema nesrećnom rodu ljudokom, uvek greholjubivom, i stoga – slabom. Ono što Bog Otac najviše ceni kod ljudi, to je hristoljublje. Stoga ih i najviše voli.
Jer ko ima ljubavi prema Hristu, odbacio je greh, i nema ljubavi prema zlu. Ljubav prema Hristu, ljubav je prema Bogu i vera u Boga. Jer ljubeći Hrista, čovek ustvari ljubi Boga, jer sve što je Hristavo toliko je sveto, uzvišeno, božansko, da je On – nesumnjivo Bog. Otuda se iz te ljubavi prema Hristu rađa i vera u Njega kao Boga. Vera koja je sva zasnovana na ljubavi prema svemu božanskom u Njemu, i na poverenju u Njoga kao čovekoljubivog Boga. Da vera u Hrista kao Boga zasniva se na ličnom iskustvu doživljene ljubavi prema njegovoj Božanskoj Ličnosti i božanskim delima. Pokazujući neizmernim čovekoljubljem sebe kao Boga, Gospod Hristos izaziva u ljudima ljubav prema sebi kao prema Bogu. A iz te ljubavi se i rađa vera u Njega kao Boga. Vera, čija je osnova – poverenje u čovekoljubivog i blagog Boga i Gospoda. A na tom vascelom božanskom putu, kojim se kreće čudesna Ličnost Bogočoveka Hrista biće ljudsko ga i može pratiti samo ljubavlju i verom. Jer samo tako vidi da je On, Bog Logos, od Oca izišao, i došao na svet; i opet ostavlja svet i kroz vaznesenje ide k Ocu