Od čega se plaši srce ljudsko? ili bolje: Od čega se ne plaši? Plaši se sveta, plaši zla u svetu; plaši se ljudi, plaši bogova; plaši se smrti, plaši greha, plaši se mnogih pojava, plaši demona; plaši se mržnje, plaši ljubavi, plaši se misli, plaši osećanja; a svrh svega plaši se
...Više
sebe. Sve je to zato igpo je slabo, a suviše miogo oseća, mnogo vidi, mnogo zna. Lek je od straha, šta? Bog, vera u Boga, vera u Bogočoveka. Jer ga ona ispunjuje Bogom, Njegovom mudrošću i silom: i ono i oseća i zna da promisao Božji u svetu vlada, da ništa ne biva bez volje Božje, da ni dlaka s glave ne pada bez volje Božje. Ono onda oseća i zna: Bog Logos vodi sve svetove od njihovog početka njihovom kraju, njihovom cilju; vodi logosno, mudro, logično; vodi i svako srce ljudsko, ali – uvek u sporazumu sa njegovom voljom.
Jer je ono obdareno najvećom slobodom, bogolikom a to – beskrajno. Poveruje li u Bogočoveka, srce se onda ne plaši ni smrti, jer zna i oseća da je pobeđena Hristovim vaskrsenjem; ne plapš se ni zla ii ćavola, jer oseća i zna da je nesravnjeno jače od zla – dobro, i od đavola – Bog. Veruje li u Bogočoveka, srce se ne plaši ni sebe, ni svojih osećanja, ni svojih misli: jer od starog verom postaje novo, i sve misli njegove postaju nove, postaju – bogomisli; i sva osećanja njegova postaju – bogoosećanja; srce koje je dotle bilo radionica svakog zla, postaje radionica svakog božanskog dobra. „Dobar čovek iz dobre klijeti srca svog iznosi dobro, a zao čovek iz zle klijelta srca svog iznosi zlo“ (Lk. 6,45).
Dok ne poveruje u Bogočoveka, i ne ispuni sebe Njegovim božanskim silama, srce je izvor svakoga zla. „Jer iznutra iz srca ljudskoga izlaze misli zle, preljube, blud, ubistva, krađe, lakomstva, pakosti, zloće, lukavstvo, sramote, zlo oko, huljenje na Bota, ponos, bezumlje“ (Mk. 7,21-22; Mt. 15,19). Verom se obnavlja srce u čovaku: i sve novo tvori. Ispunjuje se Božje obećanje: ,Daću im novo srce i nov duh“ I zaista daje – Hristom.
Vera u Boga i vera u Bogočoveka, vera u jednog istinitog Boga Trojičnog. Zato su po svetoj reči Spasovoj one izjednačene. Jer Sin uvek odvodi Ocu, kao što i Otac uvek privodi Sinu. Tako smo u Boščoveku videli kako stvarno izgleda Bog, i Njegova Istina, i Njegova Pravda, i Njegova Dobrota, i Njegova Ljubav. I kroz Njega istinski poverovali u Boga. Bez Bogočoveka i mimo Bogočoveka nemoguća je prava vera u jednog istinitog Boga. Jer bez Njega Bog uvek ostaje za ljude neko daleko, nadnebesko, nedostižno, nedokučivo biće, neki apkstraktni pojam, ili logička i etička neophodnost, ili logički pojam, logička shema i teorema.
Sa Bogočovekom Hristom sve se menja: Bog postaje u našem zemaljskom svetu najneposrednija i pročinjenica ljudoka stvarnost; tako i Božja Istina, i Božji Život, i Božja Ljubav, i Božja Pravda, i sva Božja svojstva i savršenstva postaju najneposrednije i tročinjenice ljudske stvarnosti, ljudske empirije, ljudsko iskustvo i život