Celokupni podvig Bogočovekov zasnovan je na beskrajnom čovekoljublju. Zato sve što je Njegovo – beskrajno je blisko i prisno i milo ljudskom biću. Zato se sve to i može ljubavlju jedino i saznati. Uistini, On je Jedini Čovekoljubac. Zašto? Zato što je On jedini iz ljubavi postao čovek, i
...Više
Sobom uništio u čoveku greh i smrt i đavola, i tako spasao rod ljudski od tih najljućih i nepobedivih neprijatelja. Sve je to Bogočovek učinio i izvršio čavekoljubljem, da bi u ljudima probudio i izazvao bogoljublje. To i samo to. Na ljubav odgovoriti ljubavlju. Tu nema ničeg prinudnog, ničeg nasilnog, ničeg mehaničkog, automatskog. Bogočovekovo čovekoljublje je toliko samopožrtvovano, toliko jedinstveno, toliko ogromno, da Bog Otac Njime normira svoj odnos prema Sinu. Sin – dušu svoju polaže do u amrt za sav rod ljudski skupa, i za svakog čoveka posebno. Polaže u smrt, da, razorivši njome smrt, opet je vrati sebi.
To jest: On se toliko izjednači sa svakim ljudskim bićem, toliko spusti na dno njegovog bića, uđe sav u smrt njegovu, u pakao njegov, da bi ga tako izvukao iz pakla, i spasao od greha, smrti i đavola. On ulazi u svaku našu smrt, u svaki naš pakao, da bi nas otuda izvukao: „Ti si Bog koji je sišao u ad“ … – izvukao zajedno sa dušom svojom bogočovečnom, koju nikakva smrt ne može ni izdržati, ni zarobiti, niti ikakav pakao sablazniti ili u đavola pretvoriti: „dušu Svoju polažem da je opet uzmem“