41-42
„Mi nađosmo Mesiju“ (st. 41), – to je sve što oni u uzbuđenju, od radosti mogu da otklikću. U njihovim rečima nema ni trunke kolebanja, dvoumljenja. To je nešto toliko sigurno i nesumnjivo, da Petar bez reči polazi za svojim bratom Andrijom koji je bio jedan od dvoj
...Više
ice srećnika i tu vest i novost i saopštio ovome bratu.
„I dovede ga k Isusu“ (st. 42): dovede kao dete, toliko je Andrija ponesen bio ljubavlju i oduševljenjem za Isusa da je Petra „doveo“ k Isusu, a ne da je sam Petar išao i da su oni došli k Isusu.
U duši Petrovoj se moralo dešavati nešto neobično: nove misli, slatka očekivanja, ustreptala osećanja. Sve je to vihorilo u njemu, stapalo se u neki haas, mili haos, u čijim se vrelim dubinama rađalo nešto novo za Petra, neki novi svet, novi život, nešto ni nalik na sve dotadašnje.
Sve je to blagi Spasitelj pročitao i u duši i na licu detinjski uzbućenog i usplahireiog Petra i zbog te unutrašnje promene koja se u njemu zbivala, promenio mu odmah ime kao Avramu što je promenio ime kada mu je obećao da će postati otac mnogim narodima.
Evanđelist piše: „Isus pogledavši na njega reče: Ti si Simon, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kifa što znači Petar“ (et. 41). Petar – kamen, kamen na kamen će se izgraditi iov duhovni svet, ne samo njegov, nego i mnogih, mnogih drugih koji kao on budu promenili sebe Bogočovekom, njegovim Evanđeljem.
Kao da sav ovet dobija novo ime zbog mnogoznačajne Petrove promene, Petrovog obraćenja Hristu