Nijedan koji je metnuo ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Carstvo Božije (Lk.9,62). Tj. onaj ko misli da se spase, a osvrće se ka onom što je, radi spasenja, neophodno napustiti – u stvari se ne spasava i ne ide ka Carstvu Božijem. Potrebno je, međutim, odlučno prekinu
...Više
ti sa svim što je nespojivo sa delom spasenja. Oni koji su mislili o spasenju i sami su svesni toga, ali rastanak sa nekim navikama sve odlažu za sutra. Izgleda im suviše velika žrtva da odjednom sve napuste. Oni bi hteli da se od njih odvoje postepeno, kako drugima ništa ne bi padalo u oči. Međutim, ta namera se gotovo uvek proigra. Oni ustrojavaju spasonosne poretke, a raspoloženja srca ostaju ista kao i ranije. U prvo vreme je taj nesklad veoma upadljiv. Međutim, to „sutra“ i obećana promena savesti zatvaraju usta. Na taj način, sve od „sutra“ do „sutra“, savest se umara da jednako opominje, i najzad otpočinje sa ćutanjem. A onda dolaze misli da se može i ovako, da je moguće sve ostaviti kao što jeste. Ta misao polako jača i najzad se ustaljuje. Tako se dobija lice koje je spolja ispravno, ali ne i iznutra. To je okrečeni grob u očima Božijim. Najgore je to što je obraćenje takvih ljudi veoma teško, gotovo koliko i onih koji su okoreli u javnim gresima. A možda i teže… A njima se sve čini da to nije ništa