Iz ukazanja o tome koga zvati na ručak ili večeru (Lk.14, 12) pozajmi pravilo za sebe: ne činiti ništa za bližnje sa očekivanjem da se u ovom životu doživi uzvraćanje. To ne znači da ćeš se truditi uzalud. U svoje vreme, sve će ti biti vraćeno. U besedi na Gori Gospod je propovedao da
...Više
se sva bogougodna dela, tj. molitva, post, milostinja – čine tajno. Zbog čega? Zbog toga što Otac nebeski onima koji tako postupaju vraća javno. Radi se o tome da je Hrišćanin dužan svim silama svog života da sebi priprema buduće blaženstvo, da sebi gradi večni dom i da tamo unapred šalje zalihe za večnost. Takav način postupanja nije delovanje sa interesom. Interes svoje mesto nalazi u ovdašnjem životu, i takvo postupanje mu samo šteti. Da bi se živelo tako, neophodno je imati veru, nadu i ljubav prema Gospodu. Dejstvovanje po zapovestima u očekivanju nagrade je jedno neuslovljeno dejstvovanje. Međutim, ono je bliže i shvatljivije srcu od bilo kog drugog, suviše idealnog, kao na primer, delanja dobra radi dobra. Njega u Pismu nećete nigde naći. Ovde je viša pobuda: čini sve radi Gospoda, i ne boj se gubitka