50-53
Isus je povikao iz svega glasa da bismo znali da je govorio istinu kada je kazao: „Vlast imam položiti život Svoj“, jer On Svojom vlašću predaje dušu. Ali zašto je povikao: „Oče, u ruke Tvoje predajem duh Svoj“. Zato što Svoj duh nije ispustio po prinudi, već do
...Više
brovoljno. Otuda koristi reč „predajem“. Time pokazuje da će ga opet uzeti, jer zalog se uvek može uzeti natrag. Hvala Bogu, što je umirući dredao Svoj duh u ruke Očeve, jer se od tada duše svetih takođe predaju u Očeve ruke, a ne kao ranije u adske tamnice. Tako je Hristova smrt postala naše osvećenje. Zato On gromkim glasom poziva smrt, jer se ona nije usuđivala da Mu pristupi dok je sam nije pozvao. Hramovna zavesa sastojala se od platna koje je bilo povešeno u sredini Hrama i odvajala je unutrašnji deo od spoljašnjeg kao neka vrsta pregradnog zida. Zavesa se pocepala i time je Bog pokazao da je (do tada) nepristupni i nevidljivi Hram, čiji je unutrašnji deo (Svetinja nad Svetinjama) bio zakriljen zavesom, toliko ponižen i oskrnavljen, da je postao svima pristupačan i vidljiv. Neki daju dodatna objašnjenja.
Pocepana zavesa je označila da je slovo Zakona ukinuto kako bi se otkrila punoća Zakona, koja je do tada bila prikrivena slovom kao nekom zavesom, i sve ono što je ranije u Zakonu bilo nejasno i tajnovito, sada je otkriveno budući ispunjeno u Hristu. Može se reći i to da je kod Jevreja postojao običaj da razderu svoje haljine kada čuju hule na Boga. Tako je sada božanski Hram, ozlojeđen smrću Božjom, razderao svoje „haljine“, to jest hramovnu zavesu. O ovome se još može govoriti, ali ovo je dovoljno. Prirodne stihije su se pokrenule pokazujući istovremeno da je Onaj koji strada sam Tvorac, i da će nastupiti promena stvari, jer se zemljotres u Svetom Pismu spominje da bi označio promenu u toku zbivanja. I zaista je došlo do promene Božje naklonosti, koja je prešla s Jevreja na neznabožačke narode. Čak se i „kamenje“, to jest, ka-mena srca neznabožaca, raspalo da bi primilo seme Istine, dok su oni koji su pomrli u gresima ustali i ušli u „sveti grad“, višnji Jerusalim i javili se mnogima koji hode širokim putem. Javivši se njima, oni su se pokazali kao obrazac dobrog života i obraćenja, jer onaj koji vidi čoveka koji je ranije umro u strastima gde obraćen uzlazi u sveti nebeski grad, i sam ga u svemu podražava i obraća se Bogu. Ovi događaji su objašnjeni prilično detaljno, ali ti razumi da je vaskrsenje mrtvih koje se desilo u vreme Gospodnjeg raspeća, takođe pokazalo i oslobođenje duša iz ada. One koji su u to vreme vaskrsli, mnogi su videli, kako se ovaj događaj ne bi smatrao priviđenjem. Oni su vaskrsli radi znamenja i očigledno je da su posle opet pomrli. Neki kažu da su oni vaskrsli posle Vaskrsenja Hristovog i da još nisu umrli, mada ne znam da li se ovo može prihvatiti.