Ovde uči učenike da ne traže da saznaju ono što nadilazi ljudsko znanje. Kada kaže „ni anđeli“, upozorava ih da sada ne traže poznanje onoga što ni anđeli ne znaju, dok ih rečima: „do Otac Moj sam“, odvraća i od onoga što je više od toga. Da je rekao: „Znam, ali ne želim da v
...Više
am kažem“, bili bi ožalošćeni, kao da ih je prezreo. Ali, sada kada kaže: „Čak ni Sin ne zna, nego samo Moj Otac“, odvraća ih od daljih pitanja. Često se dešava da očevi nešto drže u rukama i kada im to deca zatraže oni im ne daju govoreći: „Nemamo ono što tražite“ i tada deca prestanu da plaču. Tako čini i Gospod želeći da uspokoji apostole koji su hteli da saznaju o danu i času Njegovog dolaska, pa im kaže: „Čak ni ja ne znam, do Otac Moj sam.“ Da On sam dobro zna za taj dan i čas, sasvim je jasno, jer sve što ima Otac, ima i Sin. Pošto Otac zna za taj dan, to sigurno zna i Sin. Ovo se još jasnije vidi iz sledećeg: Kako je moguće da Sin ne zna za dan Svog drugog dolaska kada Mu je poznato ono što prethodi tome danu (to jest znaci o kojim je upravo govorio)? Onaj koji drugog uvodi u predvorije sigurno dobro zna gde su vrata. Ali, ova vrata (znanja) nama Hristos nije otvorio zbog našeg dobra, jer nam nije na korist da znamo kada će doći kraj sveta, kako se ne bismo olenili. Neizvesnost toga časa čini nas bodrijim