1 I kad svrši razgovor sa Saulom, duša Jonatanova prionu za dušu Davidovu, i Jonatan ga zapazi kao svoju dušu.

2 I uze ga Saul taj dan, i ne dade mu da se vrati kući oca svojega.

3 I Jonatan učini vjeru s Davidom, jer ga ljubljaše kao svoju dušu.

4 I skide Jonatan sa sebe plašt, koji nošaše, i dade ga Davidu, i odijelo svoje i mač svoj i luk svoj i pojas svoj.

5 I iđaše David na što ga god Saul pošiljaše, i bijaše srećan, i postavi ga Saul nad vojnicima, i omilje svemu narodu, pa i slugama Saulovijem.

6 A kad se vraćahu, i kad se David vraćaše ubivši Filistejina, izlaziše žene iz svakoga grada Izrailjeva pjevajući i igrajući na susret caru Saulu, s bubnjima i s veseljem i guslama.

7 I otpijevajući žene jedne drugima uza svirke govorahu: Saul zgubi svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća.

8 I razgnjevi se Saul vrlo, i ne biše mu po volji te riječi, i reče: Davidu dadoše deset tisuća, a meni dadoše tisuću; još mu samo carstvo treba.

9 I od toga dana Saul gledaše poprijeko Davida.

10 A sjutradan napade Saula zli duh Božji, te prorokovaše u kući, a David mu udaraše rukom svojom u gusle kao prije: a Saulu u ruci bješe koplje.

11 I Saul baci koplje govoreći: da prikujem Davida za zid. Ali mu se David izmače dva puta.

12 I Saula bješe strah od Davida, jer Gospod bješe s njim, a od Saula bješe otstupio.

13 Zato ga ukloni Saul od sebe, i postavi ga tisućnikom; i on odlažaše i dolažaše pred narodom.

14 I David bijaše srećan u svemu što činjaše, jer Gospod bijaše s njim.

15 A Saul videći da je veoma srećan, bojaše ga se.

16 A sav Izrailj i Juda ljubljaše Davida, jer on odlažaše i dolažaše pred njima.

17 I reče Saul Davidu: evo, kćer svoju stariju Meravu daću ti za ženu, samo mi budi hrabar i vodi ratove Gospodnje. Jer Saul govoraše: neću da se digne moja ruka na nj, nego Filistejska ruka neka se digne na nj.

18 A David reče Saulu: ko sam ja i kakav je život moj ili dom oca mojega u Izrailju, da budem zet carev?

19 A kad dođe vrijeme da Meravu kćer Saulovu dadu Davidu, dadoše je Adrilu Meolaćaninu za ženu.

20 Ali Davida ljubljaše Mihala kći Saulova; a kad to javiše Saulu, bi mu po volji.

21 I reče Saul: daću mu je da mu bude zamka i da se diže na nj ruka Filistejska. A Davidu reče Saul: bićeš mi danas zet s drugom.

22 I zapovjedi Saul slugama svojim: recite Davidu tajno i govorite: gle, omilio si caru, i sve sluge njegove ljube te; budi sada zet carev.

23 I sluge Saulove rekoše te riječi Davidu, a David reče: mislite li da je lako biti zet carev? ta ja sam siromah i mali čovjek.

24 I Saulu javiše ovo sluge njegove govoreći: ovako reče David.

25 A Saul reče: ovako recite Davidu: ne traži car uzdarja, nego sto okrajaka Filistejskih, da se car osveti svojim neprijateljima. A Saul mišljaše kako bi David pao u ruke Filistejima.

26 I sluge njegove kazaše Davidu te riječi, i Davidu bi po volji da postane carev zet. I vrijeme se još ne navrši.

27 A David usta i otide sa svojim ljudima, i pobi dvjesta Filisteja. I donese David okrajke njihove, i dadoše ih na broj caru da bi postao carev zet. I Saul mu dade za ženu Mihalu kćer svoju.

28 I Saul vidje i pozna da je Gospod sa Davidom; i Mihala kći Saulova ljubljaše ga.

29 A Saul se još većma poboja Davida; i bijaše Saul jednako neprijatelj Davidu.

30 A knezovi Filistejski udarahu; i kad god udarahu, David bijaše srećniji od svijeh sluga Saulovijeh, i ime se njegovo vrlo proslavi.