1Judita, pak, pade na lice i posu prah na glavu svoju, i skide haljinu od kostrijeti u koju se bila obukla. I prinošaše se od nedavno u domu Gospodnjem kad one večeri; i zavapi glasom velikim Judita ka Gospodu i reče:
2Gospode Bože oca moga Simeona, kome si dao u ruku mač na osvetu inorodnim, koji razriješiše matericu djevstvenu na oskvrnavljenje i obnažiše njedra na sramotu i uprljaše matericu na porugu. Jer si rekao: Da ne bude tako, a oni učiniše.
3Zbog toga predao si knezove njihove na pogibiju, i postelju njihovu, koja je poznala prevaru njihovu, prevarenu krvlju, i porazio si robove sa gospodarima, i gospodare na prijestolima njihovim,
4I dao si žene njihove na razgrabljenje, i kćeri njihove u ropstvo i sva dobra njihova na diobu sinova miljenika tvojih koji revnovaše revnošću tvojom, i pretrpješe mrzost skvrnavljenja krvi svoje i prizvaše te u pomoć; Bože, Bože moj, usliši i mene udovicu!
7Jer, evo, Asirci se umnožiše u sili svojoj, uzniješe se na konju i konjaniku, pogordiše se u mišici pješačkoj, pouzdaše se u štit i koplje i luk i praćku, i ne poznaše da si ti Gospod koji mrziš ratove.
8Gospod je Ime tvoje; ti skrši njihovu snagu silom tvojom i porazi moć njihovu jarošću svojom; jer smišljahu da oskvrnave svetinju tvoju, da zagade obitavalište pokoja Imena slave tvoje, da obore gvožđem rog žrtvenika tvoga.
11Jer nije u mnoštvu krjepost tvoja, niti vladanje tvoje u moćnima, nego si Bog smirenih, malih si Pomoćnik, Zastupnik nemoćnih, očajnika Pokrovitelj, beznadežnih Spasitelj.
13I daj mi riječ i lukavost da ih ranim i smoždim, one koji protiv Zavjeta tvoga i Doma osvećenja tvoga i vrha Sionskog i doma opstanka sinova tvojih smišljahu surovosti.
14I učini u svemu narodu svome i svakom plemenu poznanje da znaju da si ti Bog, Bog svake sile i moći, i da nema drugog zaštitnika roda Izrailjeva osim tebe.