1 A ujutro objavi Olofern svoj vojsci svojoj i svemu narodu svome, koji mu dođe u savezništvo, da se krenu na Vetiluju i prolaze gorske, da prethodno zauzmu i zarate protiv sinova Izrailjevih.

2 I krenu u onaj dan svaki čovjek silni njihov; a sila njihovih ljudi ratnika (bješe) pješaka hiljada sto sedamdeset i konjanika hiljada dvanaest, osim komore i ljudi koji iđahu pješke sa njima, mnoštvo veliko veoma.

3 I ulogoriše se u dolini blizu Vetiluje na izvoru, i protegoše se u širinu od Dotajima do Velvema, i u dužinu od Vetiluje do Kiamona, koji je naspram Esdrilona.

4 Sinovi, pak, Izrailjevi, kad vidješe ovo mnoštvo njihovo, smutiše se veoma i rekoše svaki bližnjem svome: Sada će ovi sravniti sve lice zemlje, pa ni gore visoke, ni udoline ni brda neće izdržati težinu njihovu.

5 I uzevši svaki oružje ratno svoje, i zažegavši ognjeve na kulama svojim, ostadoše da straže svu noć onu.

6 A drugoga dana izvede Olofern svu konjicu svoju pred licem sinova Izrailjevih, koji bjehu u Vetiluji,

7 I nadgledaše uspone grada njihovog, i na izvore vodene naiđe i zauze ih, i postavi na njima jedinice ljudi ratnika, a on se vrati narodu svome.

8 I došavši k njemu svi knezovi sinova Isavovih i svi vođe naroda Moavskog i vojvode Primorja, rekoše:

9 Neka čuje, dakle, riječi gospodar naš, da ne bi bilo gubitka sili tvojoj.

10 Jer narod ovaj sinova Izrailjevih ne uzda se u koplja svoja, nego u visine gorske na kojima oni žive; a nije lako prići vrhovima gora njihovih.

11 Zato sada, gospodaru, ne ratuj protiv njih kako biva rat postrojenjem, i neće pasti od naroda tvoga ni jedan čovjek.

12 Pričekaj u logoru svome, čuvajući svakog čovjeka sile svoje, i neka ovladaju sluge tvoje nad izvorom vodenim koji izvire iz podnožja gore,

13 Jer odande se napajaju svi koji žive u Vetiluji; i pogubiće ih žeđ, i predaće grad njihov, pa ćemo mi i narod naš popeti se na obližnje vrhove gora, i postavićemo na njih predstražu da ne bi izašao iz grada ni jedan čovjek.

14 I pomrijeće od gladi oni i žene njihove i djeca njihova, i prije negoli dođe mač na njih, prostrijeće se po trgovima obitavališta svoga.

15 I uzvratićeš im uzvraćanjem zlim zato što se pobuniše i ne susretoše lice tvoje u miru.

16 I dopadoše se riječi njihove pred Olofernom i pred svim služiteljima njegovim, i naredi da se učini kao što rekoše.

17 I podiže se puk sinova Amonovih, i sa njima pet hiljada sinova asurskih, i utaboriše se u dolinu i zauzeše vode i izvore vodene sinova Izrailjevih.

18 I uziđoše sinovi Isavovi i sinovi Amonovi i utaboriše se u Gorski (kraj) naspram Dotaima. I poslaše od sebe prema jugu i istoku naspram Eprevila, koji je blizu Husa, što je na potoku Mohmuru. I ostala vojska Asiraca utabori se u polju i pokri sve lice zemlje, i šatori njihovi i komore njihove, zavojštiše masom velikom, a bilo ih je mnoštvo veoma veliko.

19 I sinovi Izrailjevi zavapiše ka Gospodu Bogu svome, jer postade malodušan duh njihov, pošto ih opkoliše svi neprijatelji njihovi i nije bilo moguće izbjeći između njih.

20 I ostade okolo njih sav tabor asurski, pješaci i ratna kola i konjica njihova, dana trideset četiri; i isprazniše se svima koji žive u Vetiluji sve posude njihove za vodu,

21 I lokve su se iscrpile, te nemahu da piju dovoljno vode ni jedan dan, pa su im po mjeri davali da piju.

22 I smutiše se odojčad njihova, i žene i mladići iznemogoše od žeđi, i padahu po gradskim trgovima i na prolazima vratnica, i ne bješe moći više u njima.

23 I sabra se sav narod kod Ozije i knezova gradskih; mladići i žene i djeca povikaše glasom velikim i rekoše pred svima starješinama:

24 Neka sudi Bog između vas i nas zato što nam učiniste nepravdu veliku ne razgovarajući mirno sa sinovima asurskim.

25 I sada nemamo pomoćnika, nego nas Bog predade u ruke njihove da propadnemo pred njima žeđu i velikom pogibijom.

26 Zato, sada prizovite ih i predajte sav grad u porobljenje narodu Olofernovom i svoj sili njegovoj.

27 Jer bolje nam je da postanemo plijen njegov; postaćemo roblje i živjeće duša naša, i nećemo vidjeti smrt odojčadi naše pred očima našim, i žene i čeda naša kako gube duše svoje.

28 Svjedočimo vam nebom i zemljom, i Bogom našim i Gospodom otaca naših, koji nam uzvraća po grijesima našim i po grijesima otaca naših, da ne učini po riječima ovim u dan današnji.

29 I bi plač veliki svih posred sabranja jednodušno, i zavapiše ka Gospodu Bogu glasom velikim.

30 I reče im Ozija: Budite hrabri, braćo, izdržimo još pet dana, u kojima će povratiti Gospod Bog naš milost svoju na nas, jer neće nas ostaviti do kraja.

31 Ako, pak, oni prođu a ne stigne nam pomoć, učiniću po vašim riječima.

32 I raspusti narod po svemu taboru, i na zidove i na gradske kule otidoše, a žene i djecu posla u njihove domove; i biše u smirenju velikom u gradu.