1I kada prestade metež ljudi okružujućih zasjedanje, tada reče Olofern, vojskovođa sile asurske, Ahioru pred svim skupom inoplemenika i svim sinovima Moavskim:
2I ko si ti, Ahiore, i plaćenici Jefremovi, te si prorokovao nama, kao danas, i reče da ne ratujemo na rod Izrailjski, jer Bog njihov štiti njih? I ko je Bog ako ne Navuhodonosor? On će poslati silu svoju i istrijebiće ih sa lica zemlje, i neće ih izbaviti Bog njihov;
4Jer ćemo ih sagorjeti njima, i gore njihove napiće se krvlju njihovom, i polja njihova ispuniće se mrtvaca njihovih, i neće se oduprijeti trag nogu njihovih licu našem, no će pogibijom poginuti, kaže car Navuhodonosor, gospodar sve zemlje; jer reče: Neće ostati prazan govor riječi njegovih.
5A ti, Ahiore, plaćeniče amonski, koji izgovori riječi ove u dan nepravde svoje, nećeš vidjeti više lice moje od ovoga dana dok se ne osvetim rodu onih koji su iz Egipta;
10I naredi Olofern slugama svojim, koji su oko njega stajali u šatoru njegovom, da uhvate Ahiora i da ga odvedu u Vetiluju i predaju u ruke sinova Izrailjevih.
11I uhvatiše ga sluge njegove i izvedoše ga izvan logora u polje, i povedoše iz ravnice u Gorski (kraj) i stigoše na izvore koji bijahu ispod Vetiluje,
12I kada ih vidješe ljudi iz grada na vrhu gore, uzeše oružje svoje i izađoše izvan grada na vrh gore. I svaki muž strelac zadržavaše uspon, i bacahu kamenje na njih.
14Sišavši, pak, sinovi Izrailjevi iz grada njihovog, stadoše nad njim i, razriješivši ga, odvedoše u Vetiluju i privedoše pred načelnike grada njihova,
16I sazvaše sve starješine grada, i stekoše se svi mladići njihovi i žene na sabranje, i postaviše Ahiora u sredinu svega naroda njihovog. I upita ga Ozija o onome što se dogodilo.
17I odgovorivši, kaza im riječi zasijedanja Olofernova, i sve riječi koje izgovori među knezovima sinova asurskih, i šta razmetljivo govoriše protiv doma Izrailjeva.