1 I bi javljeno Olofernu, vojskovođi asurskom, da su se sinovi Izrailjevi pripremili za rat, i da zatvoriše prolaze gorske i ogradiše svaki vrh gore visoke, i postaviše na poljima prepreke.

2 I razgnjevi se jarošću veoma i pozva sve knezove moavske i vojvode amonske i svu vlastelu Pomorja;

3 I reče im: Objasnite mi, sinovi hananski, ko je narod ovaj koji živi u Gorskom (kraju), i kakvi su gradovi u kojima žive, i množina sile njihove, i u čemu je moć njihova i snaga njihova, i ko je postavljeni nad njima car vođa vojske njihove;

4 I radi čega se suprotstaviše da izađu meni u sretanje, mimo svih koji žive na Zapadu?

5 I reče mu Ahior, vođa svih sinova Amonovih: Počuj riječ, gospodaru moj, iz usta sluge svoga, i kazaću ti istinu o narodu ovome, koji obitava u Gorskom (kraju) ovome, blizu tebe stanujući, i neće izaći laž iz usta sluge tvoga.

6 Ljudi ovi su potomci Haldejaca.

7 I nastanili su se prvo u Mesopotamiji, jer nijesu htjeli da slijede bogovima otaca svojih, koji su bili u zemlji Haldejskoj.

8 I odlijepiše se od puta otaca svojih i pokloniše se Bogu nebeskom, Bogu koga poznaše, i izbaciše ih od lica bogova svojih, i pobjegoše u Mesopotamiju i nastaniše se ondje mnogo dana.

9 I reče Bog njihov da izađu iz staništa svoga i da idu u zemlju Hanansku. I poživješe ondje i umnožiše se zlatom i srebrom i stokom mnogom veoma.

10 I siđoše u Egipat, jer pokri lice zemlje hananske glad, i nastaniše se ondje dok se ne prehraniše; i postadoše ondje mnoštvo veliko, i ne bješe broja rodu njihovom.

11 I ustade protiv njih car egipatski i lukavo ih je mučio (prinudnim) radom i proizvodnjom cigle; poniziše ih i pretvoriše ih u robove.

12 I zavapiše ka Bogu njihovom, i udari svu zemlju Egipatsku ranama od kojih ne bješe lijeka; i izbaciše ih Egipćani od lica svoga.

13 I isuši Bog Crveno more ispred njih,

14 I izvede ih na put sinajski i Kadis Varne; i oni izagnaše sve koji žive u pustinji,

15 I nastaniše se u zemlju Amoreja i sve Esevonite istrijebiše snagom svojom, i prešavši Jordan, naslijediše svu Gorsku (zemlju),

16 I izagnaše od lica svoga Hananeja i Ferizeja i Jevuseja i Sihema i sve Gergeseje, i nastaniše se u njoj dane mnoge.

17 I dok ne sagriješiše pred Bogom svojim, biše sa njima dobra, jer Bog koji mrzi nepravdu sa njima je.

18 A kada odstupiše od puta koji im je zavještao, biše istrijebljeni u mnogim ratovima veoma mnogo, i biše zarobljeni ne u zemlju svoju, i hram Boga njihovog bi sravnjen sa zemljom, i gradovi njihovi bjehu zauzeti od neprijatelja.

19 I sada, povrativši se Bogu svome, dođoše iz rasijanja, odandje gdje su bili rasijani, i zaposjedoše Jerusalim, gdje je Svetinja njihova, i nastaniše se u Gorskom (kraju) gdje bješe pustinja.

20 I sada, vladaru gospodaru, ako je nerazumnost u narodu ovome i griješe Bogu svome, i razmotrimo da među njima ima sablazan ova, uzići ćemo i zaratićemo protiv njih;

21 A ako nema bezakonja u narodu njihovom, neka (ih) se prođe gospodar moj, da se ne bi zauzeo Gospod njihov i Bog njihov za njih, pa ćemo biti na sramotu pred svom zemljom.

22 I dogodi se kad prestade Ahior da govori ove riječi, zaropta sav narod koji je bio oko šatora i stajao okolo, i rekoše velikaši Olofernovi i svi stanovnici Pomorja i Moav da se posiječe.

23 Jer nećemo se uplašiti sinova Izrailjevih. Gle, to je narod u kome nema moći, niti snage u postrojenju jakom.

24 Zato, dakle, uzići ćemo, i biće na hranu svoj vojsci tvojoj, moćni Oloferne.