1I bi javljeno Olofernu, vojskovođi asurskom, da su se sinovi Izrailjevi pripremili za rat, i da zatvoriše prolaze gorske i ogradiše svaki vrh gore visoke, i postaviše na poljima prepreke.
3I reče im: Objasnite mi, sinovi hananski, ko je narod ovaj koji živi u Gorskom (kraju), i kakvi su gradovi u kojima žive, i množina sile njihove, i u čemu je moć njihova i snaga njihova, i ko je postavljeni nad njima car vođa vojske njihove;
5I reče mu Ahior, vođa svih sinova Amonovih: Počuj riječ, gospodaru moj, iz usta sluge svoga, i kazaću ti istinu o narodu ovome, koji obitava u Gorskom (kraju) ovome, blizu tebe stanujući, i neće izaći laž iz usta sluge tvoga.
8I odlijepiše se od puta otaca svojih i pokloniše se Bogu nebeskom, Bogu koga poznaše, i izbaciše ih od lica bogova svojih, i pobjegoše u Mesopotamiju i nastaniše se ondje mnogo dana.
10I siđoše u Egipat, jer pokri lice zemlje hananske glad, i nastaniše se ondje dok se ne prehraniše; i postadoše ondje mnoštvo veliko, i ne bješe broja rodu njihovom.
18A kada odstupiše od puta koji im je zavještao, biše istrijebljeni u mnogim ratovima veoma mnogo, i biše zarobljeni ne u zemlju svoju, i hram Boga njihovog bi sravnjen sa zemljom, i gradovi njihovi bjehu zauzeti od neprijatelja.
19I sada, povrativši se Bogu svome, dođoše iz rasijanja, odandje gdje su bili rasijani, i zaposjedoše Jerusalim, gdje je Svetinja njihova, i nastaniše se u Gorskom (kraju) gdje bješe pustinja.
20I sada, vladaru gospodaru, ako je nerazumnost u narodu ovome i griješe Bogu svome, i razmotrimo da među njima ima sablazan ova, uzići ćemo i zaratićemo protiv njih;
21A ako nema bezakonja u narodu njihovom, neka (ih) se prođe gospodar moj, da se ne bi zauzeo Gospod njihov i Bog njihov za njih, pa ćemo biti na sramotu pred svom zemljom.
22I dogodi se kad prestade Ahior da govori ove riječi, zaropta sav narod koji je bio oko šatora i stajao okolo, i rekoše velikaši Olofernovi i svi stanovnici Pomorja i Moav da se posiječe.