1 A kada bi veče, pohitaše sluge njegove da odu. I Vagoje zatvori šator spolja i otpusti dvorane od lica gospodina svoga, i otidoše u postelje svoje; jer bijahu svi premoreni, pošto je gozba dugo trajala.

2 A ostade Judita sama u šatoru i Olofern koji bješe pao na postelju svoju; jer bješe ga vino savladalo.

3 I reče Judita sluškinji svojoj da stane izvan ložnice njene i da pazi na izlazak njen kao svakog dana, jer će, reče, izaći na molitvu svoju; i Vagoju kaza iste riječi.

4 I otidoše svi od lica njenog, i niko ne ostade u ložnici od malog do velikog. I stavši Judita pored postelje njegove, reče u srcu svome: Gospode Bože svake sile, pogledaj u času ovom na djela ruku mojih na uzvišenje Jerusalima;

5 jer sad je vrijeme da se pomogne nasleđu tvome, i da se izvrši namisao moja na poraz neprijatelja koji ustadoše na nas.

6 I prišavši naslonu postelje, koji bješe pored glave Oloferna, skide nož njegov sa njega,

7 I približivši se postelji, uhvati kosu glave njegove i reče: Ukrijepi me, Gospode Bože Izrailjev, u dan ovaj!

8 I udari po vratu njegovom dvaput svom snagom svojom i otkide glavu njegovu sa njega.

9 I svuče tijelo njegovo sa odra i skide zavjesu sa stubova. I malo posle izađe i predade sluškinji svojoj glavu Olofernovu.

10 I stavi je u torbu od svoje hrane i izađoše obje zajedno po običaju svome na molitvu; i prošavši logor, obiđoše udolinu onu i uziđoše uz goru Vetiluje i dođoše pred njegova vrata.

11 I reče Judita iz daljine čuvarima vrata: Otvorite, otvorite vrata! Sa nama je Bog, Bog naš, da učini još krjepost u Izrailju i silu protiv neprijatelja, kao što i danas učini.

12 I bi kad čuše ljudi grada ovog glas njen, pohitaše da siđu na vrata grada njihovog i sazvaše starješine gradske.

13 I strčaše svi od malog do velikog njihovog, pošto im bješe nepojmljivo da ona dođe, i otvoriše vrata i dočekaše ih; i zapalivši oganj za osvetljenje, okružiše ih.

14 A ona im reče glasom velikim: Hvalite Boga, hvalite; hvalite Boga, koji ne oduze milost svoju od doma Izrailjevog, nego porazi neprijatelje naše mojom rukom ove noći.

15 I izvadivši glavu iz torbe, pokaza i reče: Evo, glava Oloferna, vojenačelnika sile asurske, i, evo, zavjesa gdje je ležao u svojim pijančenjima; i udari ga Gospod rukom ženskom.

16 I živ je Gospod koji me sačuva na putu mome kojim hodih, jer ga prevari lice moje na pogibao njegovu, i ne učini grijeha sa mnom na oskvrnavljenje i sramotu.

17 I zaprepasti se sav narod veoma i sagnuvši se, pokloniše se Bogu i rekoše jednodušno: Blagosloven si, Bože naš, koji si danom današnjim uništio neprijatelje naroda svoga.

18 I reče joj Ozija: Blagoslovena si, kćeri, Bogu Višnjem, iznad svih žena koje su na zemlji, i blagosloven Gospod Bog koji stvori nebo i zemlju, koji te usmjeri na posječenje glave kneza neprijatelja naših.

19 Zato neće nestati nada tvoja iz srca ljudi koji se sjećaju krjeposti Božje dovijeka;

20 I činiće ti ovo Bog na uznošenje vječno, da te posjećuje dobrima, zato što nisi poštedjela dušu svoju za poniženje roda našega, nego si pritekla padu našem hodeći pravo pred Bogom našim. I reče sav narod: Da bude, da bude!

Analiza
Pretraga