1A kada bi veče, pohitaše sluge njegove da odu. I Vagoje zatvori šator spolja i otpusti dvorane od lica gospodina svoga, i otidoše u postelje svoje; jer bijahu svi premoreni, pošto je gozba dugo trajala.
3I reče Judita sluškinji svojoj da stane izvan ložnice njene i da pazi na izlazak njen kao svakog dana, jer će, reče, izaći na molitvu svoju; i Vagoju kaza iste riječi.
4I otidoše svi od lica njenog, i niko ne ostade u ložnici od malog do velikog. I stavši Judita pored postelje njegove, reče u srcu svome: Gospode Bože svake sile, pogledaj u času ovom na djela ruku mojih na uzvišenje Jerusalima;
10I stavi je u torbu od svoje hrane i izađoše obje zajedno po običaju svome na molitvu; i prošavši logor, obiđoše udolinu onu i uziđoše uz goru Vetiluje i dođoše pred njegova vrata.
11I reče Judita iz daljine čuvarima vrata: Otvorite, otvorite vrata! Sa nama je Bog, Bog naš, da učini još krjepost u Izrailju i silu protiv neprijatelja, kao što i danas učini.
13I strčaše svi od malog do velikog njihovog, pošto im bješe nepojmljivo da ona dođe, i otvoriše vrata i dočekaše ih; i zapalivši oganj za osvetljenje, okružiše ih.
14A ona im reče glasom velikim: Hvalite Boga, hvalite; hvalite Boga, koji ne oduze milost svoju od doma Izrailjevog, nego porazi neprijatelje naše mojom rukom ove noći.
15I izvadivši glavu iz torbe, pokaza i reče: Evo, glava Oloferna, vojenačelnika sile asurske, i, evo, zavjesa gdje je ležao u svojim pijančenjima; i udari ga Gospod rukom ženskom.
16I živ je Gospod koji me sačuva na putu mome kojim hodih, jer ga prevari lice moje na pogibao njegovu, i ne učini grijeha sa mnom na oskvrnavljenje i sramotu.
17I zaprepasti se sav narod veoma i sagnuvši se, pokloniše se Bogu i rekoše jednodušno: Blagosloven si, Bože naš, koji si danom današnjim uništio neprijatelje naroda svoga.
18I reče joj Ozija: Blagoslovena si, kćeri, Bogu Višnjem, iznad svih žena koje su na zemlji, i blagosloven Gospod Bog koji stvori nebo i zemlju, koji te usmjeri na posječenje glave kneza neprijatelja naših.
20I činiće ti ovo Bog na uznošenje vječno, da te posjećuje dobrima, zato što nisi poštedjela dušu svoju za poniženje roda našega, nego si pritekla padu našem hodeći pravo pred Bogom našim. I reče sav narod: Da bude, da bude!