1 I dogodi se kada prestade da vapije ka Bogu Izrailjevu i kad okonča sve riječi ove,

2 I ustade od pada (ničice), i pozva sluškinju svoju i siđe u dom u kome je boravila u dane subotnje, u dane praznične svoje,

3 I skide haljinu od kostrijeti u koju se bila obukla, i svuče haljine udovištva svoga; i umi tijelo vodom i pomaza mirom jakim i raščešlja vlasi glave svoje, i položi krunu na nju, i obuče haljine radosti svoje kojima se ukrašavala u dane života muža svoga Manasije,

4 I obu sandale na noge svoje, i stavi ogrlice i narukvice i prstenje i naušnice i sve ukrase svoje, tako se ukrasila veoma na prelest očiju muških, koji je budu vidjeli.

5 I dade sluškinji svojoj mješinu vina i sasud ulja, i vreću napunjenu brašna i smokve i hljebove čiste, i ostavi sve posude svoje i stavi na nju.

6 I izađoše na vrata grada Vetiluje i nađoše kako stoji na njima Ozija i starješine grada Havrina i Harmina.

7 A kad je vidješe, i bješe izmjenjeno lice njeno kao i haljina u koju se bila obukla, zadiviše se ljepoti njenoj izuzetnoj i rekoše joj:

8 Bog otaca naših neka ti dade blagodati i neka svrši poduhvate tvoje na slavu sinova Izrailjevih i uzvišenje Jerusalima.

9 I pokloni se Bogu i reče im: Zapovijedite da mi otvore vrata grada i izaći ću na izvršenje riječi koje ste govorili sa mnom; i narediše mladićima da joj otvore kao što reče.

10 I učiniše tako. I izađe Judita, ona i sluškinja njena sa njom; i nadgledahu je ljudi iz grada dokle ne siđe sa gore i dok ne prođe dolinu, i više je ne viđahu.

11 I iđahu dolinom pravo, i susrete je predstraža asirska.

12 I uhvatiše je i zapitaše: Čija si i otkud dolaziš i kud ideš? I reče: Kći sam jevrejska i bježim od lica njihovog, jer će biti predani vama na uništenje;

13 I ja dolazim pred lice Oloferna, vojskovođe sile vaše, da mu javim riječi istine; i pokazaću pred licem njegovim put kojim će ići i zagospodariti svim Gorskim (krajem) i neće poginuti od ljudi njegovih ni jedno tijelo, ni duh života.

14 Kada ljudi čuše riječi njene, i vidješe lice njeno - bješe pred njima divno krasotom veoma - rekoše joj:

15 Spasila si dušu svoju pohitavši da siđeš pred lice gospodara našeg; i sada priđi do šatora njegovog, i od nas će te provesti dok te ne predaju u ruke njegove.

16 A ako staneš pred njega, nemoj se uplašiti srcem svojim, nego mu javi po riječima tvojim, i dobro će ti učiniti.

17 I izabraše između sebe muževa sto i pripojiše njoj i sluškinji njenoj, i dovedoše ih na šator Oloferna.

18 I bi sabranje u cijelom logoru, jer se razglasi po šatorima o prisustvu njenom; i došavši, opkoliše je, pošto je stojala izvan šatora Olofernova dok mu ne najaviše o njoj.

19 I divljahu se ljepoti njenoj, i divljahu se sinovima Izrailjevim zbog nje, i reče svaki bližnjem svome: Ko će prezreti narod ovaj koji ima u sebi žene ovakve? Zato nije dobro ostaviti od njih nijednog čovjeka, jer ako bi bili ostavljeni, biće u stanju da nadmudre svu zemlju.

20 I izađoše oni koji spavaju sa Olofernom i svi služitelji njegovi, i uvedoše nju u šator.

21 I Olofern se odmaraše na odru svome pod zavjesom, koja bješe od porfire i zlata i smaragda i dragog kamenja izatkana.

22 I javiše mu za nju i izađe u prednji dio šatora, i svjetiljke srebrne nošahu se pred njim.

23 Kada pak dođe Judita pred lice njegovo i služitelja njegovih, svi se divljahu ljepoti lica njenog; i pavši na lice, pokloni mu se, i podigoše je robovi njegovi.