3I skide haljinu od kostrijeti u koju se bila obukla, i svuče haljine udovištva svoga; i umi tijelo vodom i pomaza mirom jakim i raščešlja vlasi glave svoje, i položi krunu na nju, i obuče haljine radosti svoje kojima se ukrašavala u dane života muža svoga Manasije,
4I obu sandale na noge svoje, i stavi ogrlice i narukvice i prstenje i naušnice i sve ukrase svoje, tako se ukrasila veoma na prelest očiju muških, koji je budu vidjeli.
9I pokloni se Bogu i reče im: Zapovijedite da mi otvore vrata grada i izaći ću na izvršenje riječi koje ste govorili sa mnom; i narediše mladićima da joj otvore kao što reče.
10I učiniše tako. I izađe Judita, ona i sluškinja njena sa njom; i nadgledahu je ljudi iz grada dokle ne siđe sa gore i dok ne prođe dolinu, i više je ne viđahu.
12I uhvatiše je i zapitaše: Čija si i otkud dolaziš i kud ideš? I reče: Kći sam jevrejska i bježim od lica njihovog, jer će biti predani vama na uništenje;
13I ja dolazim pred lice Oloferna, vojskovođe sile vaše, da mu javim riječi istine; i pokazaću pred licem njegovim put kojim će ići i zagospodariti svim Gorskim (krajem) i neće poginuti od ljudi njegovih ni jedno tijelo, ni duh života.
15Spasila si dušu svoju pohitavši da siđeš pred lice gospodara našeg; i sada priđi do šatora njegovog, i od nas će te provesti dok te ne predaju u ruke njegove.
18I bi sabranje u cijelom logoru, jer se razglasi po šatorima o prisustvu njenom; i došavši, opkoliše je, pošto je stojala izvan šatora Olofernova dok mu ne najaviše o njoj.
19I divljahu se ljepoti njenoj, i divljahu se sinovima Izrailjevim zbog nje, i reče svaki bližnjem svome: Ko će prezreti narod ovaj koji ima u sebi žene ovakve? Zato nije dobro ostaviti od njih nijednog čovjeka, jer ako bi bili ostavljeni, biće u stanju da nadmudre svu zemlju.
23Kada pak dođe Judita pred lice njegovo i služitelja njegovih, svi se divljahu ljepoti lica njenog; i pavši na lice, pokloni mu se, i podigoše je robovi njegovi.