1 A kada dođoh u dom moj i bi mi predata Ana, žena moja, i Tovija, sin moj, na praznik Pedesetnice, koja je sveta od sedam nedjelja, imah objed dobar i složih se da jedem.

2 I vidjeh mnogo hrane i rekoh sinu mome: Idi i dovedi koga nađeš od braće naše siromašne, koji se sjeća Gospoda i, evo, čekam te.

3 I došavši reče: Jedan od roda našeg zadavljen, bačen je na trgu.

4 I ja, prije nego što jedoh, iskočivši uzeh ga u neki dom, dok ne zađe sunce.

5 I vrativši se, umih se, i jedoh hljeb moj u tugi.

6 I sjetih se proroštva Amosova, kao što reče: Obratiće se praznici vaši u žalost, i sva veselja vaša u plač; i plakah.

7 I kada zađe sunce, otidoh i iskopavši (grob), sahranih ga.

8 Bližnji, pak, podsmijevahu se govoreći: Zar se ne boji da će biti ubijen za ovo djelo? I pobježe, i evo opet sahranjuje mrtve!

9 I tu noć po pogrebu vratih se i legoh oskrvnavljen pored zida dvorišta, i lice moje bješe otkriveno.

10 I ne vidjeh da su ptice na zidu, i kad se oči moje otvoriše, ispustiše ptice toplinu na oči moje, i pojaviše se bijele na očima mojim. I idoh k ljekarima i ne koristiše mi; Ahiahar pak me hranio, dok ne ode u Elimaidu.

11 I žena moja Ana prela je vunu sa ženama;

12 I slala je gospodarima, a oni su joj davali platu, pridodavši joj i jare.

13 A kad dođe meni, poče vikati. I ja joj rekoh: Otkud jare? Da nije ukradeno? Vrati ga gospodarima. Jer nije pošteno jesti ukradeno.

14 A ona reče: Dato mi je na dar, kao plata. I ne vjerovah joj i rekoh da to vrati gospodarima, i gnjevih se na nju. A ona odgovorivši, reče mi: Gdje su milostinje tvoje i pravda tvoja? Gle, sve je to poznato o tebi.