1 I Tovit, otac njihov, brojaše svaki dan; i pošto se napuniše dani puta i ne dolažahu,
2 Reče Tovit: Možda su osramoćeni? Ili možda umrije Gavailo i nema ko da mu (Toviji) dade srebro?
4 A reče mu žena njegova: Pogibe dijete, zato je zakasnilo. I poče ga oplakivati i reče:
5 Svejedno mi je, čedo, pošto izgubih tebe, svjetlost očiju mojih!
6 A Tovit joj reče: Ćuti, ne brini, zdrav je.
8 Reče pak Tovija Raguilu: Otpusti me, jer otac moj i majka moja više se ne nadaju da će me vidjeti.
10 Ustavši pak Raguilo, dade mu Saru ženu njegovu i polovinu svoje imovine, robove i stoku i srebro.