1Doznavši za to bezbožii (car) toliko se najedio, da se gnjevio ne samo na (Jevreje) Aleksandrijce, nego je većma neprijateljevao prema onima u unutrašnjosti zemlje, i zapovedio da brzo sakupe sve njih na jedno mesto i da ih najgorom smrću liše života.
2A kada se to sprovođaše, rđav se glas raširi protiv roda (Judejskog), među ljudima gotovima na zlodela, dajući im povoda za raspoloženie (na zlo), kao da su od toga (samo) zakonima (dosad) bili sprečavani.
7Nego mnogo pričahu o njihovoj različitosti (διάστασιν izdvajanju) u klanjanju i u jelima, govoreći da ti ljudi nisu poslušni ni caru ni snagama (carevim), nego su protivni i jako se suprotstavljaju stvarima (države); i tako im nanošahu ne malu klevetu.
8Α Jelini u gradu (Aleksandriji) ničim ne povređeni (od Judeja), videći neočekivani metež (ταραχήν) oko ovih ljudi i neometane napade (na njih), da pomognu nisu mogli, jer stanje beše tiransko, ali ih utešavahu i negodovahu, i smatrahu da će se to (stanje brzo) promeniti.
10Α već i neki susedi i prijatelji i saradnici u trgovini, uzimajući tajno nasamo neke od Judejaca, obećavahu da će ih pomagati i sve moguće pružati kao pomoć.
11Onaj pak (car), nadimajući se sadašnjim blagostanjem, i ne sagledavajući moć Prevelikoga Boga, i smatrajući da će zauvek ostati pri istoj odluci (βουλή), napisa protiv njih (Jevreja) ovakvu poslanicu:
15Smatrali smo da ne nasiljem koplja, nego snishodljivošću i mnogim čovekoljubljem pridobismo narode koji žive u Celesiriji i Fenikiji, i dobrovolьno im činismo dobro.
16I svetilištima po gradovima davši mnoge darove, dođosmo i u Jerusalim, i uziđosmo da odamo čast Svetilištu prokletnika (Judeja), koji nikad ne prestaju sa bezumljem.
19I javno projavivši svoje prema nama neprijateljstvo, kao jedini (μονώτατοι) iz među naroda koji nad carevima i svojim dobrotvorima uzdižu vratove, ne hoteći ništa pravo (γνήσιον) činiti.
21I u tome, svima obznanujući nezlopamtljivost prema njihovim sunarodnicima (u Egiptu), i zbog njihove (ranije) saradnje u borbi i zbog mnoštva stvari koje smo im izdavna s prostotom poverili, osmelili smo se da promenimo (stanje), te da ih udostojimo građanstva Aleksandrinaca i učinimo udeonicima doživotnih sveštenika (žrečeva Dionizijskih misterija).
23Ne samo da odbiše dragoceno građanstvo (aleksandrijsko), nego se i glasno i ćutke gnušaju onih svojih malobrojnih (sunarodnika) koji su prema nama iskreno raspoloženi; i sa svojim sramnim načinom življenja svaki čas očekujući da ćemo mi brzo uništiti (državne) stvari.
24Zato i mi, dobro uvereni dokazima da nam ovi (Judejci) u svemu misle zlo, i promišljajući da se ne desi da kasnije iznenada naiđe na nas metež, te da ove bezbožnike i s leđa izdajnike i varvare ne budemo imali kao neprijatelje;
25Zapovedismo da odmah, čim (vam) stigne ova poslanica, istoga časa pošaljete nam sa ženama i decom ove napred navedene sa poniženjima i mučenjima, odasvud vezane gvozdenim okovima, radi strašne i sramne smrti, kakva odgovara neprijateljima (δυσμενέσΐ).
27Ako li neko sakrije nekog od Judejaca, od starca do malog deteta i odojčeta, biće sa celim domom najstrašnije usmrćen (άποτυμπανισθήσεται mučen do smrti).
28Onaj pak koji htedne da dojavi (nekoga od njih), taj će za to dobiti imovinu okrivljenoga i od carskog novca dve hiljade drahmi i dobiće slobodu i počasni venac.
29A svako mesto, gde uopšte bude uhvaćen skriveni Judejin, neka bude pusto i ognjem spaljeno i svakoj smrtnoj prirodi u svemu neupotrebljivo na večna vremena."