2I dozva Simon dvojicu sinova svojih starijih, Judu i Jovana, i reče im: "Ja i braća moja i dom oca mojega ratovasmo ratove Izrailjeve od mladosti do današnjeg dana, i bi dat uspeh (εύοδώθή) rukama našim da izbavimo Izrailj mnogo puta.
3A sada ostarih, a vi ste po milosti (Božijoj) dovoljno uzrasli godinama. Budite umesto mene i brata moga, i izađite i borite se za narod (του έθνους) naš, a pomoć s Neba neka bude s vama!"
6I postroji se naspram lica njihova on (Jovan) i narod njegov (vojska). I vide narod uplašen da pređe potok, i pređe on prvi, i videše ga ljudi (vojnici) pa pređoše za njim.
10I oni pobegoše u kule koje su u poljima Azota, i zapali ih ognjem. I padoše od njih oko dve hiljade ljudi. I vrati se (Jovan) u zemlju Judeju s mirom.
14A Simon obilažaše (έφοδεύων - obilazeći nadgledaše) gradove u zemlji i staraše se za potrebe njihove. I siđe u Jerihon on i Matatija i Juda, sinovi njegovi, godine sto sedamdeset sedme*, meseca jedanaestoga - to je mesec Savat (februar).
16I kad se napi Simon i sinovi njegovi, ustade Ptolemej i oni s njime, i uzeše oružje svoje i jurnuše Simonu u sobu gozbe, i ubiše njega i dvojicu sinova njegovih i neke od slugu njegovih.
23I ostale reči (istorije) Jovanove, i ratovanja njegova, i dobri podvizi njegovi kojima se podvizavaše (των άνδρα - γαθιών αύτοϋ ων άνδραγάθησεν), i građenje zidova koje izgradi, i dela (των πράξεων) njegova,