1 Ljudi, braćo i ocevi! čujte sad moj odgovor k vama.

2 A kad čuše da im Jevrejskijem jezikom progovori, još veća tišina posta. I reče:

3 Ja sam čovjek Jevrejin, koji sam rođen u Tarsu Kilikijskome, i odgajen u ovome gradu kod nogu Gamaliilovijeh, naučen upravo otačkom zakonu, i bijah revnitelj Božij kao što ste vi svi danas.

4 Ja ovaj put gonih do same smrti, vežući i predajući u tamnicu i ljude i žene,

5 Kao što mi svjedoči i poglavar sveštenički i sve starješine; od kojijeh i poslanice primih na braću koja žive u Damasku; i iđah da dovedem one što bijahu onamo svezane u Jerusalim da se muče.

6 A kad iđah i približih se k Damasku, dogodi mi se oko podne da me ujedanput obasja velika svjetlost s neba.

7 I padoh na zemlju, i čuh glas, koji mi govori: Savle! Savle! zašto me goniš?

8 A ja odgovorih: ko si ti, Gospode? A on mi reče: ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš.

9 A koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i uplašiše se; ali ne čuše glasa koji mi govoraše.

10 A ja rekoh: šta ću činiti, Gospode? A Gospod mi reče: ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati za sve šta ti je određeno da činiš.

11 I kad obnevidjeh od silne svjetlosti one, vođahu me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i dođoh u Damask.

12 A neki Ananija čovjek pobožan po zakonu, posvjedočen od sviju Jevreja koji žive u Damasku,

13 Došavši k meni stade i reče mi: Savle brate! progledaj. I ja u taj čas pogledah na nj.

14 A on mi reče: Bog otaca našijeh izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovijeh:

15 Da mu budeš svjedok pred svijem ljudima za ovo što si vidio i čuo.

16 I sad šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojijeh, prizvavši ime Gospoda Isusa.

17 A dogodi se, kad se vratih u Jerusalim i moljah se u crkvi Bogu, da postadoh izvan sebe,

18 I vidjeh ga gdje mi govori: pohiti te iziđi iz Jerusalima, jer neće primiti svjedočanstva tvojega za mene.

19 I ja rekoh: Gospode! sami znadu da sam ja metao u tamnice i bio po zbornicama one koji te vjeruju.

20 I kad se proljevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i ja stajah i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onijeh koji ga ubijahu.

21 I reče mi: idi; jer ću ja daleko da te pošljem u neznabošce.

22 A oni ga slušahu do ove riječi, pa podigoše glas svoj govoreći: uzmi sa zemlje takovoga; jer ne treba da živi.

23 A kad oni vikahu i zbacivahu haljine i bacahu prah u nebo,

24 Zapovjedi vojvoda da ga odvedu u oko, i reče da ga bojem ispitaju da dozna za kakvu krivicu tako vikahu na nj.

25 I kad ga pritegoše uzicama, reče Pavle kapetanu, koji stajaše ondje: zar vi možete biti čovjeka Rimljanina, i još bez suda?

26 A kad ču kapetan, pristupi k vojvodi, i kaza govoreći: gledaj šta ćeš činiti; jer je ovaj čovjek Rimljanin.

27 A vojvoda pristupivši reče mu: kaži mi jesi li ti Rimljanin? A on reče: da.

28 A vojvoda odgovori: ja sam za veliku cijenu ime ovoga građanstva dobio. A Pavle reče: a ja sam se i rodio s njime.

29 Onda otstupiše odmah od njega oni što šćadijahu da ga ispituju; a vojvoda se uplaši kad razumje da je Rimljanin i što ga bješe svezao.

30 A sjutradan, želeći doznati istinu zašto ga tuže Jevreji, pusti ga iz okova, i zapovjedi da dođu glavari sveštenički i sav sabor njihov; i svedavši Pavla postavi ga pred njima.