1 I opet poče učiti kod mora, i skupiše se oko njega ljudi mnogi tako da mora ući u lađu, i sjediti na moru; a narod sav bijaše na zemlji kraj mora.

2 I učaše ih u pričama mnogo, i govoraše im u nauci svojoj:

3 Slušajte: evo iziđe sijač da sije.

4 I kad sijaše dogodi se da jedno pade ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ga.

5 A drugo pade na kamenito mjesto gdje ne bijaše mnogo zemlje; i odmah izniče; jer ne bijaše u dubinu zemlje:

6 A kad obasja sunce, uvenu, i budući da nemaše korijena, usahnu.

7 I drugo pade u trnje; i naraste trnje i udavi ga, i ne donese roda.

8 I drugo pade na zemlju dobru; i davaše rod koji napredovaše i rastijaše i donošaše po trideset i po šeset i po sto.

9 I reče: ko ima uši da čuje neka čuje.

10 A kad osta sam, zapitaše ga koji bijahu s njim i sa dvanaestoricom za ovu priču.

11 I reče im: vama je dano da znate tajne carstva Božijega, a onima napolju sve u pričama biva;

12 Da očima gledaju i da ne vide, i da ušima slušaju i da ne razumiju; da se kako ne obrate i da im se ne oproste grijesi.

13 I reče im: zar ne razumijete ove priče? A kako ćete sve priče razumjeti?

14 Sijač riječ sije.

15 A ono su kraj puta, gdje se sije riječ i kad je čuju odmah dođe sotona i otme riječ posijanu u srcima njihovijem.

16 Tako su i ono što se sije na kamenitijem mjestima koji kad čuju riječ odmah je prime s radošću;

17 Ali nemaju korijena u sebi, nego su nepostojani, pa kad bude do nevolje ili ih potjeraju riječi radi, odmah se sablazne.

18 A ono su što se u trnju sije koji slušaju riječ,

19 Ali brige ovoga svijeta i prijevara bogatstva i ostale slasti uđu i zaguše riječ, i bez roda ostane.

20 A ono su što se na dobroj zemlji sije koji slušaju riječ i primaju, i donose rod po trideset i po šeset i po sto.

21 I govoraše im: eda li se svijeća užiže da se metne pod sud ili pod odar? a ne da se na svijetnjak metne?

22 Jer nema ništa tajno što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izići na vidjelo.

23 Ako ima ko uši da čuje neka čuje.

24 I govoraše im: pamtite što čujete: kakom mjerom mjerite onakom će vam se mjeriti i dometnuće se vama koji slušate.

25 Jer ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

26 I govoraše im: tako je carstvo Božije kao čovjek kad baci sjeme u zemlju;

27 I spava i ustaje noću i danju; i sjeme niče i raste, da ne zna on.

28 Jer zemlja sama od sebe najprije donese travu, potom klas, pa onda ispuni pšenicu u klasu.

29 A kad sazri rod, odmah pošlje srp; jer nasta žetva.

30 I govoraše: kakvo ćemo kazati da je carstvo Božije? ili u kakvoj ćemo ga priči iskazati?

31 Ono je kao zrno gorušično koje kad se posije u zemlju manje je od sviju sjemena na zemlji;

32 A kad se posije, uzraste i bude veće od svega povrća, i pusti grane velike da mogu u njegovu hladu ptice nebeske življeti.

33 I takovijem mnogijem pričama kazivaše im riječ koliko mogahu slušati.

34 A bez priča ne govoraše im ni riječi. A učenicima osobito kazivaše sve.

35 I reče im onaj dan uveče: hajdemo na onu stranu.

36 I otpustivši narod uzeše ga kako bješe u lađi; a i druge lađe bijahu s njim.

37 I postade velika oluja; i valovi tako zaljevahu u lađu da se već napuni.

38 A on na krmi spavaše na uzglavlju; i probudiše ga, i rekoše mu: učitelju! zar ti ne mariš što ginemo?

39 I ustavši zaprijeti vjetru, i reče moru: ćuti, prestani. I utoli vjetar, i postade tišina velika.

40 I reče im: zašto ste tako strašljivi? Kako nemate vjere.

41 I uplašiše se vrlo, i govorahu jedan drugome: ko je ovaj dakle da ga i vjetar i more slušaju?