1 U taj čas pristupiše učenici k Isusu govoreći: ko je dakle najveći u carstvu nebeskome?

2 I dozva Isus dijete, i postavi ga među njih,

3 I reče im: zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko.

4 Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskome.

5 I koji primi takovo dijete u ime moje, mene prima.

6 A koji sablazni jednoga od ovijeh malijeh koji vjeruju mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenični o vratu njegovu, i da potone u dubinu morsku.

7 Teško svijetu od sablazni! jer je potrebno da dođu sablazni; ali teško onom čovjeku kroz koga dolazi sablazan.

8 Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjava, otsijeci je i baci od sebe: bolje ti je ući u život hromu ili kljastu, negoli s dvije ruke i dvije noge da te bace u oganj vječni.

9 I ako te oko tvoje sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe: bolje ti je s jednijem okom u život ući, nego s dva oka da te bace u pakao ognjeni.

10 Gledajte da ne prezrete jednoga od malijeh ovijeh; jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima jednako gledaju lice oca mojega nebeskoga.

11 Jer sin čovječij dođe da iznađe i spase izgubljeno.

12 Što vam se čini? Kad ima jedan čovjek sto ovaca pa zađe jedna od njih, ne ostavi li on devedeset i devet u planini, i ide da traži onu što je zašla?

13 I ako se dogodi da je nađe, zaista vam kažem da se njoj više raduje nego onima devedeset i devet što nijesu zašle.

14 Tako nije volja oca vašega nebeskoga da pogine jedan od ovijeh malijeh.

15 Ako li ti sagriješi brat tvoj, idi i pokaraj ga među sobom i njim samijem; ako te posluša, dobio si brata svojega.

16 Ako li te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da sve riječi ostanu na ustima dva ili tri svjedoka.

17 Ako li njih ne posluša, kaži crkvi; a ako li ne posluša ni crkve, da ti bude kao neznabožac i carinik.

18 Jer vam kažem zaista: što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu.

19 Još vam kažem zaista: ako se dva od vas slože na zemlji u čemu mu drago, za što se uzmole, daće im otac moj koji je na nebesima.

20 Jer gdje su dva ili tri sabrani u ime moje ondje sam ja među njima.

21 Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospode! koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? do sedam puta?

22 Reče njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset.

23 Zato je carstvo nebesko kao čovjek car koji namisli da se proračuni sa svojijem slugama.

24 I kad se poče računiti, dovedoše mu jednoga dužnika od deset hiljada talanata.

25 I budući da nemaše čim platiti, zapovjedi gospodar njegov da ga prodadu, i ženu njegovu i djecu, i sve što ima; i da mu se plati.

26 No sluga taj pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru! pričekaj me, i sve ću ti platiti.

27 A gospodaru se sažali za tijem slugom, pusti ga i dug oprosti mu.

28 A kad iziđe sluga taj, nađe jednoga od svojijeh drugara koji mu je dužan sto groša, i uhvativši ga davljaše govoreći: daj mi što si dužan.

29 Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreći: pričekaj me, i sve ću ti platiti.

30 A on ne htje, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati duga.

31 Vidjevši pak drugari njegovi taj događaj žao im bi vrlo, i otišavši kazaše gospodaru svojemu sav događaj.

32 Tada ga dozva gospodar njegov, i reče mu: zli slugo! sav dug onaj oprostih tebi, jer si me molio.

33 Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svog drugara, kao i ja na te što se smilovah?

34 I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne plati sav dug svoj.

35 Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojijeh.