1 U taj čas pristupiše učenici k Isusu govoreći: ko je dakle najveći u carstvu nebeskome?
2 I dozva Isus dijete, i postavi ga među njih,
4 Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskome.
5 I koji primi takovo dijete u ime moje, mene prima.
11 Jer sin čovječij dođe da iznađe i spase izgubljeno.
14 Tako nije volja oca vašega nebeskoga da pogine jedan od ovijeh malijeh.
20 Jer gdje su dva ili tri sabrani u ime moje ondje sam ja među njima.
22 Reče njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset.
23 Zato je carstvo nebesko kao čovjek car koji namisli da se proračuni sa svojijem slugama.
24 I kad se poče računiti, dovedoše mu jednoga dužnika od deset hiljada talanata.
26 No sluga taj pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru! pričekaj me, i sve ću ti platiti.
27 A gospodaru se sažali za tijem slugom, pusti ga i dug oprosti mu.
29 Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreći: pričekaj me, i sve ću ti platiti.
30 A on ne htje, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati duga.
32 Tada ga dozva gospodar njegov, i reče mu: zli slugo! sav dug onaj oprostih tebi, jer si me molio.
33 Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svog drugara, kao i ja na te što se smilovah?
34 I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne plati sav dug svoj.
35 Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojijeh.