1 I onaj dan izišavši Isus iz kuće sjeđaše kod mora.

2 I sabraše se oko njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sjesti; a narod sav stajaše po brijegu.

3 I on im kaziva mnogo u pričama govoreći: gle, iziđe sijač da sije.

4 I kad sijaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;

5 A druga padoše na kamenita mjesta, gdje ne bijaše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne bijaše u dubinu zemlje.

6 I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.

7 A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih.

8 A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šeset, a jedno po trideset.

9 Ko ima uši da čuje neka čuje.

10 I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im govoriš u pričama?

11 A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.

12 Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

13 Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju.

14 I zbiva se na njima proroštvo Isaijno, koje govori: ušima ćete čuti, i nećete razumjeti; i očima ćete gledati, i nećete vidjeti.

15 Jer je odrvenilo srce ovijeh ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.

16 A blago vašijem očima što vide, i ušima vašijem što čuju.

17 Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i čuti što vi čujete, i ne čuše.

18 Vi pak čujte priču o sijaču:

19 Svakome koji sluša riječ o carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano.

20 A na kamenu posijano to je koji sluša riječ i odmah s radosti primi je,

21 Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga potjeraju riječi radi, odmah udari natrag.

22 A posijano u trnju to je koji sluša riječ, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše riječ, i bez roda ostane.

23 A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša riječ i razumije, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.

24 Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu,

25 A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide.

26 A kad niče usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj.

27 Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: gospodaru! nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?

28 A on reče im: neprijatelj čovjek to učini. A sluge rekoše mu: hoćeš li dakle da idemo da ga počupamo?

29 A on reče: ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime pšenicu.

30 Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.

31 Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj,

32 Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama.

33 Drugu priču kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.

34 Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im:

35 Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja svijeta.

36 Tada ostavi Isus ljude, i dođe u kuću. I pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: kaži nam priču o kukolju na njivi.

37 A on odgovarajući reče im: koji sije dobro sjeme ono je sin čovječij;

38 A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla;

39 A neprijatelj koji ga je posijao jest đavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anđeli.

40 Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka.

41 Poslaće sin čovječij anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje.

42 I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.

43 Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje.

44 Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono.

45 Još je carstvo nebesko kao čovjek trgovac koji traži dobra bisera,

46 Pa kad nađe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.

47 Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe;

48 Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.

49 Tako će biti na pošljetku vijeka: izići će anđeli i odlučiće zle od pravednijeh.

50 I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.

51 Reče im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode.

52 A on im reče: zato je svaki književnik koji se naučio carstvu nebeskome kao domaćin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro.

53 I kad svrši Isus priče ove, otide odande.

54 I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moći?

55 Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda?

56 I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?

57 I sablažnjavahu se o njega. A Isus reče im: nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu.

58 I ne stvori ondje čudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.

Analiza
Pretraga