1 A Joni bi vrlo nedrago, i rasrdi se.

2 I pomoli se Gospodu i reče: Gospode! ne rekoh li to kad još bijah u svojoj zemlji? zato šćah prije pobjeći u Tarsis; jer znah da si ti Bog milostiv i žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem, i kaješ se oda zla.

3 Sada Gospode, uzmi dušu moju od mene, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.

4 A Gospod reče: je li dobro što se srdiš?

5 I Jona izide iz grada, i sjede s istoka gradu, i načini ondje kolibu, i sjeđaše pod njom u hladu da vidi što će biti od grada.

6 A Gospod Bog zapovjedi, te uzraste tikva nad Jonom da mu bude sjen nad glavom da mu pomože u muci njegovoj; i Jona se obradova tikvi veoma.

7 Potom zapovjedi Bog, te dođe crv u zoru sjutradan, i podgrize tikvu, te usahnu.

8 I kad ogranu sunce, posla Bog suh istočni vjetar; i sunce stade žeći Jonu po glavi tako da obamiraše i poželje da umre govoreći: bolje mi je umrijeti nego živjeti.

9 A Bog reče Joni: je li dobro što se srdiš tikve radi? A on reče: dobro je što se srdim do smrti.

10 A Gospod mu reče: tebi je žao tikve, oko koje se nijesi trudio, i koje nijesi odgajio, nego jednu noć uzraste a drugu noć propade.

11 A meni da ne bude žao Ninevije, velikoga grada, u kom ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji još ne znaju šta je desno šta li lijevo, i mnogo stoke?