1 Ovo mi pokaza Gospod: gle, kotarica ljetnoga voća.

2 I reče: što vidiš, Amose? A ja rekoh: kotaricu ljetnoga voća. A Gospod mi reče: dođe kraj narodu mojemu Izrailju, neću ga više prolaziti.

3 I pjesme će crkvene biti ridanje u onaj dan, govori Gospod; biće mnoštvo mrtvijeh tjelesa, koja će se svuda pobacati mučeći.

4 Čujte ovo, koji proždirete uboge i satirete siromahe u zemlji,

5 Govoreći: kad će proći mladina da prodajemo žito? i subota da otvorimo pšenicu? umaljujući efu i povećavajući sikal i varajući lažnijem mjerilima;

6 Da kupujemo siromahe za novce i ubogoga za jedne opanke, i da prodajemo očinke od pšenice.

7 Zakle se Gospod slavom Jakovljevom: neću nigda zaboraviti nijednoga djela njihova.

8 Neće li se zemlja potresti od toga, i protužiti svaki koji živi na njoj? i neće li se sva razliti kao rijeka? i neće li se odnijeti i potopiti kao od rijeke Misirske?

9 I u onaj dan, govori Gospod Gospod, učiniću da sunce zađe u podne, i pomračiću zemlju za bijela dana.

10 I pretvoriću praznike vaše u žalost i sve pjesme vaše u plač, i metnuću kostrijet oko svijeh bedara, i učiniću da svaka glava oćelavi i da bude žalost kao za jedincem, i kraj će joj biti kao gorak dan.

11 Gle, idu dani, govori Gospod Gospod, kad ću pustiti glad na zemlju, ne glad hljeba ni žeđ vode, nego slušanja riječi Gospodnjih.

12 I potucaće se od mora do mora, i od sjevera do istoka trčaće tražeći riječ Gospodnju, i neće je naći.

13 U to će vrijeme obamirati lijepe djevojke i mladići od žeđi,

14 Koji se kunu krivicom Samarijskom i govore: tako da je živ Bog tvoj, Dane, i tako da je živ put u Virsaveju. I pašće, i neće više ustati.