1 Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći:

2 Sine čovječji, okreni lice svoje prema gori Siru i prorokuj protiv nje.

3 I reci: ovako veli Gospod Gospod: evo me na tebe, goro Sire! i dignuću ruku svoju na te, i opustiću te sasvijem.

4 Gradove ću tvoje opustiti, i ti ćeš biti pustoš, i poznaćeš da sam ja Gospod.

5 Što je u tebe vječno neprijateljstvo, i rasipaš sinove Izrailjeve mačem u nevolji njihovoj, kad je kraj bezakonju njihovu,

6 Zato, tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, krvi ću te predati i krv će te goniti, jer ne mrziš na krv, krv će te goniti.

7 I obratiću goru Sir sasvijem u pustoš, da niko neće dolaziti ni odlaziti.

8 I napuniću gore njezine pobijenijeh njezinijeh; na humovima tvojim i u dolinama tvojim i po svijem potocima tvojim padaće pobijeni od mača.

9 Vječnu pustinju načiniću od tebe i gradovi se tvoji neće opraviti, i poznaćete da sam ja Gospod.

10 Što govoriš: ova dva naroda i ove dvije zemlje moje će biti, i naslijedićemo ih, ako i jest Gospod bio ondje,

11 Zato, tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, učiniću po gnjevu tvom i po zavisti tvojoj, s kojom si postupala iz mržnje prema njima, i biću poznat među njima kad ti sudim.

12 I poznaćeš da sam ja Gospod čuo sve tvoje hule koje si govorila na gore Izrailjeve rekavši: opustješe, nama su dane da ih jedemo.

13 I veličaste se suprot meni ustima svojim, i množiste na me riječi svoje; čuo sam.

14 Ovako veli Gospod Gospod: kad se sva zemlja stane veseliti, tebe ću opustiti.

15 Kako si se ti veselila našljedstvu doma Izrailjeva što opustje, tako ću i tebi učiniti: opustjećeš, goro Sire, i sva zemljo Edomska; i poznaće se da sam ja Gospod.