1 O, da bi glava moja bila voda, a oči moje izvori suzni! da plačem danju i noću za pobijenima kćeri naroda svojega.

2 O, da mi je u pustinji stanak putnički! da ostavim narod svoj i da otidem od njih, jer su svi preljubočinci, zbor nevjernički;

3 I zapinju jezik svoj kao luk da lažu, i osiliše na zemlji, ali ne za istinu, nego idu iz zla u zlo, niti znaju za me, govori Gospod.

4 Čuvajte se svaki prijatelja svojega i nijednome bratu ne vjerujte; jer svaki brat radi da potkine drugoga, i svaki prijatelj ide te opada.

5 I svaki vara prijatelja svojega i ne govori istine, uče jezik svoj da govori laž, muče se da čine zlo.

6 Stan ti je usred prijevare; radi prijevare neće da znaju za me, govori Gospod.

7 Zato ovako govori Gospod nad vojskama: gle, pretopiću ih, i okušaću ih; jer što bih činio radi kćeri naroda svojega?

8 Jezik im je strijela smrtna, govori prijevaru; ustima govore o miru s prijateljem svojim, a u srcu namještaju zasjedu.

9 Zato li ih neću pohoditi? govori Gospod; duša moja neće li se osvetiti takom narodu?

10 Za ovijem gorama udariću u plač i u ridanje, i za torovima u pustinji u naricanje; jer izgorješe da niko ne prolazi niti se čuje glas od stada, i ptice nebeske i stoka pobjegoše i otidoše.

11 I obratiću Jerusalim u gomilu, u stan zmajevski; i gradove Judine obratiću u pustoš, da neće niko onuda živjeti.

12 Ko je mudar da bi razumio? i komu govoriše usta Gospodnja, da bi objavio zašto zemlja propade i izgorje kao pustinja da niko ne prolazi?

13 Jer Gospod reče: što ostaviše zakon moj, koji metnuh pred njih, i ne slušaše glasa mojega i ne hodiše za njim,

14 Nego hodiše za mislima srca svojega i za Valima, čemu ih naučiše oci njihovi,

15 Zato ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izrailjev: evo ja ću nahraniti taj narod pelenom i napojiću ih žuči.

16 I rasijaću ih među narode, kojih ne poznavaše ni oni ni oci njihovi; i puštaću za njima mač dokle ih ne istrijebim.

17 Ovako veli Gospod nad vojskama: gledajte i zovite narikače neka dođu, i pošljite po vješte neka dođu,

18 I neka brže nariču za nama, da se rone suze od očiju naših, i od vjeđa naših da teče voda.

19 Jer se glasno ridanje ču od Siona: kako propadosmo! posramismo se vrlo, jer se rastavljasmo sa zemljom, jer obaraju stanove naše.

20 Zato, žene, čujte riječ Gospodnju i neka primi uho vaše riječ usta njegovijeh, i učite kćeri svoje ridati i jedna drugu naricati.

21 Jer se pope smrt na prozore naše i uđe u dvorove naše da istrijebi djecu s ulica i mladiće s putova.

22 Reci: ovako govori Gospod: i mrtva će tjelesa ljudska ležati kao gnoj po njivi i kao rukoveti za žeteocem, kojih niko ne kupi.

23 Ovako veli Gospod: mudri da se ne hvali mudrošću svojom, ni jaki da se ne hvali snagom svojom, ni bogati da se ne hvali bogatstvom svojim.

24 Nego ko se hvali, neka se hvali tijem što razumije i poznaje mene da sam ja Gospod koji činim milost i sud i pravdu na zemlji, jer mi je to milo, govori Gospod.

25 Eto, idu dani, veli Gospod, kad ću pohoditi sve, obrezane i neobrezane,

26 Misirce i Judejce i Edomce i sinove Amonove i Moavce i sve koji se s kraja strigu, koji žive u pustinji; jer su svi ti narodi neobrezani, i sav je dom Izrailjev neobrezana srca.