1 U to vrijeme, govori Gospod, izvadiće se iz grobova kosti careva Judinijeh i kosti knezova njegovijeh i kosti svešteničke i kosti proročke, i kosti stanovnika Jerusalimskih;
2 I razmetnuće se prema suncu i mjesecu i svoj vojsci nebeskoj, koje ljubiše i kojima služiše i za kojima idoše i koje tražiše i kojima se klanjaše; neće se pokupiti ni pogrepsti, nego će biti gnoj po zemlji.
3 I voljeće smrt nego život sav ostatak što ih ostane od ovoga roda zloga, što ih ostane po svijem mjestima kuda ih raždenem, govori Gospod nad vojskama.
6 Pazio sam i slušao, ne govore pravo, nema nikoga da se kaje za zlo svoje, da reče: što učinih? Svaki je okrenuo svojim trkom, kao konj kad nagne u boj.
10 Zato ću dati žene njihove drugima, njive njihove onima koji će ih naslijediti, jer od maloga do velikoga svi se dadoše na lakomstvo, i proroci i sveštenici, svi su varalice.
12 Eda li se postidješe što činiše gad? Niti se postidješe niti znaju za stid; zato će popadati među onima koji padaju; kad ih pohodim, popadaće, veli Gospod.
16 Od Dana ču se frkanje konja njegovijeh, od rzanja pastuha njegovijeh sva se zemlja zatrese, dođoše i pojedoše zemlju i sve što bješe u njoj, gradove i koji življahu u njima.
19 Eto vike kćeri naroda mojega iz daljne zemlje: zar Gospod nije u Sionu? car njegov zar nije u njemu? Zašto me razgnjeviše svojim likovima rezanijem, tuđim taštinama?