1 Prođite po ulicama Jerusalimskim, i vidite sada i razberite i potražite po ulicama njegovijem, hoćete li naći čovjeka, ima li ko da čini što je pravo i da traži istinu, pa ću oprostiti.

2 Ako i govore: tako da je živ Gospod! opet se krivo kunu.

3 Gospode! ne gledaju li oči tvoje na istinu! Biješ ih, ali ih ne boli; satireš ih, ali neće da prime nauke, tvrđe im je lice od kamena, neće da se obrate.

4 I ja rekoh: siromasi su, ludo rade, jer ne znaju puta Gospodnjega, zakona Boga svojega.

5 Idem k vlastelima, i njima ću govoriti, jer oni znaju put Gospodnji, zakon Boga svojega; ali i oni izlomiše jaram, pokidaše sveze.

6 Zato će ih pobiti lav iz šume, vuk će ih večernji potrti, ris će vrebati kod gradova njihovijeh, ko god izide iz njih biće rastrgnut, jer je mnogo grijeha njihovijeh i silni su odmeti njihovi.

7 Kako ću ti oprostiti to? Sinovi tvoji ostaviše mene, i kunu se onima koji nijesu bogovi. Kako ih nasitih, stadoše činiti preljubu, i u kuću kurvinu stječu se gomilom.

8 Jutrom su kad ustaju kao tovni konji, svaki rže za ženom bližnjega svojega.

9 Zato li neću pohoditi? veli Gospod, i duša moja neće li se osvetiti takom narodu?

10 Izidite mu na zidove i razvalite, ali nemojte sasvijem zatrti, skinite mu prijevornice, jer nijesu Gospodnje.

11 Jer me sasvijem iznevjeri dom Izrailjev i dom Judin, veli Gospod.

12 Udariše u bah Gospodu i rekoše: nije tako, neće nas zlo zadesiti, i nećemo vidjeti mača ni gladi.

13 A ti proroci otići će u vjetar, i riječi nema u njima, njima će biti tako.

14 Zato ovako veli Gospod Gospod nad vojskama: kad tako govorite, evo ja ću učiniti da riječi moje u ustima tvojim budu kao oganj, a ovaj narod drva, te će ih spaliti.

15 Gle, ja ću dovesti na vas narod iz daleka, dome Izrailjev, veli Gospod, narod jak, narod star, narod kojem jezika nećeš znati niti ćeš razumjeti što govori;

16 Kojemu je tul kao grob otvoren, svi su jaki.

17 I poješće ljetinu tvoju i hljeb tvoj, što sinovi tvoji i kćeri tvoje šćahu jesti, poješće ovce tvoje i goveda tvoja, poješće vinovu lozu tvoju i smokve tvoje, i mačem će zatrti tvrde gradove tvoje u koje se uzdaš.

18 Ali ni tada, veli Gospod, neću vas sasvijem zatrti.

19 Jer kad rečete: zašto nam čini Gospod Bog naš sve ovo? tada im reci: kako ostaviste mene i služiste tuđim bogovima u zemlji svojoj, tako ćete služiti tuđincima u zemlji koja nije vaša.

20 Javite ovo u domu Jakovljevu, i oglasite u Judi, govoreći:

21 Čujte ovo, ludi i bezumni narode, koji imate oči a ne vidite, koji imate uši a ne čujete.

22 Mene li se nećete bojati? veli Gospod; od mene li nećete drktati? koji postavih pijesak moru za među vječnom naredbom, i neće prijeći preko nje; ako mu i ustaju vali, neće nadjačati, ako i buče, neće je prijeći.

23 Ali je u naroda ovoga srce uporno i nepokorno; otstupiše i otidoše.

24 Niti rekoše u srcu svom: bojmo se Gospoda Boga svojega, koji nam daje dažd rani i pozni na vrijeme, i čuva nam nedjelje određene za žetvu.

25 Bezakonja vaša odvraćaju to, i grijesi vaši odbijaju dobro od vas.

26 Jer se nalaze u narodu mom bezbožnici, koji vrebaju kao ptičari kad se pritaje, meću zamke da hvataju ljude.

27 Kao krletka puna ptica tako su kuće njihove pune prijevare; zato postaše veliki i obogatiše.

28 Ugojiše se, sjaju se, mimoilaze zlo, ne čine pravde ni siročetu, i opet im je dobro, i ne daju pravice ubogima.

29 Zato li neću pohoditi? veli Gospod, i duša moja neće li se osvetiti takvom narodu?

30 Čudo i strahota biva u zemlji.

31 Proroci prorokuju lažno, i sveštenici gospoduju preko njih, i narodu je mojemu to milo. A šta ćete raditi na pošljedak?