1 Govore: ako ko pusti ženu svoju, i ona otišavši od njega uda se za drugoga, hoće li se onaj vratiti k njoj? Ne bi li se sasvijem oskvrnila ona zemlja? A ti si se kurvala s mnogim milosnicima; ali opet vrati se k meni, veli Gospod.
2 Podigni oči svoje k visinama, i pogledaj gdje se nijesi kurvala; na putovima si sjedjela čekajući ih kao Arapin u pustinji, i oskvrnila si zemlju kurvarstvom svojim i zloćom svojom.
6 Još mi reče Gospod za vremena cara Josije: jesi li vidio što učini odmetnica, Izrailj? kako odlazi na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo, i kurva se ondje.
8 I svidje mi se za sve to što učini preljubu odmetnica Izrailj da je pustim i dam joj knjigu raspusnu; ali se ne poboja nevjernica sestra joj Juda, nego otide, te se i ona prokurva.
12 Idi i viči ove riječi k sjeveru, i reci: vrati se, odmetnice Izrailju, veli Gospod, i neću pustiti da padne gnjev moj na vas, jer sam milostiv, veli Gospod, neću se gnjeviti dovijeka.
13 Samo poznaj bezakonje svoje, da si se odmetnula Gospodu Bogu svojemu, ti si tumarala k tuđima pod svako drvo zeleno, i nijeste slušali glasa mojega, veli Gospod.
16 I kad se umnožite i narodite u zemlji, onda se, veli Gospod, neće više govoriti: kovčeg zavjeta Gospodnjega; niti će im dolaziti na um niti će ga pominjati, niti će hoditi k njemu, niti će ga više opravljati.
17 U to će se vrijeme Jerusalim zvati prijesto Gospodnji, i svi će se narodi sabrati u nj, k imenu Gospodnjemu u Jerusalimu, i neće više ići po misli srca svojega zloga.
19 Ali ja rekoh: kako bih te postavio među sinove i dao ti zemlju željenu, krasno našljedstvo mnoštva naroda? I rekoh: ti ćeš me zvati: oče moj; i nećeš se odvratiti od mene.
25 Ležimo u sramoti svojoj, i pokriva nas rug naš; jer Gospodu Bogu svojemu griješismo mi i oci naši od djetinjstva svojega do danas, i ne slušasmo glasa Gospoda Boga svojega.