1 Riječ Gospodnja koja dođe Jeremiji o suši.

2 Juda tuži, i vrata su mu žalosna; leže na zemlji u crno zaviti; vika iz Jerusalima podiže se.

3 Najveći između njih šalju najmanje na vodu; došavši na studence ne nalaze vode, vraćaju se s praznijem sudovima svojim, stide se i srame se i pokrivaju glavu svoju.

4 Zemlja je ispucala, jer ne bješe dažda na zemlji; zato se težaci stide i pokrivaju glavu svoju.

5 I košuta u polju ostavlja mlade svoje, jer nema trave.

6 I divlji magarci stojeći na visovima vuku u se vjetar kao zmajevi, oči im iščilješe, jer nema trave.

7 Kad bezakonja naša svjedoče na nas, Gospode, učini radi imena svojega; jer je mnogo odmeta naših, tebi sagriješismo.

8 Nade Izrailjev! spasitelju njegov u nevolji! zašto si kao tuđin u ovoj zemlji i kao putnik koji se uvrati da prenoći?

9 Zašto si kao umoran čovjek, kao junak, koji ne može izbaviti? Ta, ti si usred nas, Gospode, i ime je tvoje prizvano na nas; nemoj nas ostaviti.

10 Ovako govori Gospod za narod ovaj: milo im je da se skitaju, ne ustavljaju nogu svojih, zato nijesu mili Gospodu; sada će se opomenuti bezakonja njihova i pohodiće grijehe njihove.

11 Potom reče mi Gospod: ne moli se za taj narod da bi mu bilo dobro.

12 Ako će i postiti, neću uslišiti vike njihove; i ako će prinijeti žrtve paljenice i dar, neće mi to ugoditi, nego mačem i glađu i pomorom pomoriću ih.

13 Tada rekoh: oh, Gospode Gospode, evo, proroci im govore: nećete vidjeti mača, i neće biti gladi u vas, nego ću vam dati mir pouzdan na ovom mjestu.

14 A Gospod mi reče: laž prorokuju ti proroci u moje ime, nijesam ih poslao, niti sam im zapovjedio, niti sam im govorio; lažne utvare i gatanje i ništavilo i prijevaru srca svojega oni vam prorokuju.

15 Zato ovako veli Gospod za proroke koji prorokuju u moje ime a ja ih nijesam poslao, i govore: neće biti mača ni gladi u ovoj zemlji: od mača i gladi izginuće ti proroci.

16 A narod ovaj kojemu oni prorokuju biće povaljan po ulicama Jerusalimskim od gladi i mača, i neće biti nikoga da ih pogrebe, njih, žene njihove i sinove njihove i kćeri njihove; tako ću izliti na njih zloću njihovu.

17 Reci im dakle ovu riječ: neka oči moje liju suze danju i noću i neka ne prestaju, jer djevojka kći mojega naroda satr se veoma, od udarca preljuta.

18 Ako izidem u polje, eto pobijenijeh mačem; ako uđem u grad, eto iznemoglijeh od gladi; jer i prorok i sveštenik otidoše u zemlju koje ne znaju.

19 Eda li si sasvijem odbacio Judu? eda li je omrzao duši tvojoj Sion? Zašto si nas udario tako da nam nema lijeka? Čekasmo mir ali nema dobra; i vrijeme da ozdravimo, a gle, strah.

20 Priznajemo, Gospode, zloću svoju, bezakonje otaca svojih, zgriješili smo ti.

21 Nemoj nas odvrći radi imena svojega; nemoj naružiti prijestola slave svoje, opomeni se zavjeta svojega s nama, nemoj ga ukinuti.

22 Ima li među taštinama u naroda koji da daje dažd? ili nebesa daju li sitan dažd? Nijesi li ti to, Gospode Bože naš? Zato tebe čekamo, jer ti činiš sve to.