1 Slušajte riječ koju vam govori Gospod, dome Izrailjev.

2 Ovako veli Gospod: ne učite se putu kojim idu narodi, i od znaka nebeskih ne plašite se, jer se od njih plaše narodi.

3 Jer su uredbe u naroda taština, jer sijeku drvo u šumi, djelo ruku umjetničkih sjekirom;

4 Srebrom i zlatom ukrašuju ga, klinima i čekićima utvrđuju ga da se ne pomiče;

5 Stoje pravo kao palme, ne govore; treba ih nositi, jer ne mogu ići; ne boj ih se, jer ne mogu zla učiniti, a ne mogu ni dobra učiniti.

6 Niko nije kao ti, Gospode; velik si i veliko je ime tvoje u sili.

7 Ko se ne bi tebe bojao, care nad narodima! jer tebi to pripada; jer među svijem mudarcima u naroda i u svijem carstvima njihovijem nema takoga kakav si ti.

8 Nego su svi ludi i bezumni, drvo je nauka o taštini.

9 Srebro kovano donosi se iz Tarsisa i zlato iz Ufaza, djelo umjetničko i ruku zlatarskih, odijelo im je od porfire i skerleta, sve je djelo umjetničko.

10 A Gospod je pravi Bog, Bog živi i car vječni, od njegove srdnje trese se zemlja, i gnjeva njegova ne mogu podnijeti narodi.

11 Ovako im recite: bogova, koji nijesu načinili neba ni zemlje, nestaće sa zemlje i ispod neba.

12 On je načinio zemlju silom svojom, utvrdio vasiljenu mudrošću svojom, i razumom svojim razastro nebesa;

13 On kad pusti glas svoj, buče vode na nebesima, podiže paru s krajeva zemaljskih, pušta munje s daždem, i izvodi vjetar iz staja njegovijeh.

14 Svaki čovjek posta bezuman od znanja, svaki se zlatar osramoti likom rezanijem, jer su laž liveni likovi njegovi, i nema duha u njima.

15 Taština su, djelo prijevarno; kad ih pohodim, poginuće.

16 Nije taki dio Jakovljev, jer je tvorac svemu, i Izrailj mu je našljedstvo, ime mu je Gospod nad vojskama.

17 Pokupi iz zemlje trg svoj ti, koja sjediš u gradu.

18 Jer ovako veli Gospod: gle, ja ću izbaciti kao praćom stanovnike ove zemlje, i pritijesniću ih da osjete.

19 Teško meni od muke moje, reći će; ljuta je rana moja; a ja rekoh: to je bol, treba da ga podnosim.

20 Moj je šator opustošen i sva uža moja pokidana, sinovi moji otidoše od mene i nema ih, nema više nikoga da razapne šator moj i digne zavjese moje.

21 Jer pastiri postaše bezumni i Gospoda ne tražiše; zato ne biše srećni, i sve se stado njihovo rasprša.

22 Gle, ide glas i vreva velika iz sjeverne zemlje da obrati gradove Judine u pustoš, u stan zmajevski.

23 Znam, Gospode, da put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim.

24 Karaj me, Gospode, ali s mjerom, ne u gnjevu svom, da me ne bi zatro.

25 Izlij gnjev svoj na narode koji te ne poznaju, i na plemena koja ne prizivlju imena tvojega, jer proždriješe Jakova, proždriješe ga da ga nema, i naselje njegovo opustiše.